Široko je rasprostranjeno uvjerenje mnogih euroskeptičnih komentatora da EU ne priznaje “mea culpa”. Ali, zapravo, to uopće nije tako. Rijetkost je da 27-člani blok javno prizna svoje greške.
Dakle, šta stoji iza nedavnog zapanjujućeg priznanja da je EU pogriješila u vezi s ruskim sankcijama?
“Sankcije Evropske unije Rusiji zbog sukoba u Ukrajini bile su potpuni neuspjeh”, izjavio je nedavno belgijski zastupnik u Evropskom paralmentu Guy Verhofstadt. Dodao je da EU samo "nagrađuje" Rusiju povećanjem uvoza iz te zemlje.
Njegovo neobično priznanje na Twitteru je bomba za EU, jer je Verhofstadt – koji je bio belgijski premijer od 1999. do 2008. a od 2009. je zastupnik u Evropskom parlamentu – ustvrdio da je efekat devet paketa sankcija EU Moskvi „manji od 0”.
Zapravo, mnogo je gori od puke nule.
Bivši premijer je rekao da su pokušaji bloka da kazni Rusiju dali suprotan rezultat. "Nagrađujemo Rusiju za njen rat protiv nas!"
Verhofstadt je također istakao da je većina zemalja članica EU, uključujući Njemačku, Francusku, Italiju i Poljsku, zapravo povećala uvoz iz Rusije. Ukupno je samo sedam članica EU kupovalo manje od ove zemlje.
Prijem tako visokog EU aparatčika je izvanredan na mnogim nivoima i neće proći nezabilježeno od Evropskog parlamenta i moćne Evropske komisije. Među tvrdokornim eurofederalistima bit će to doživljeno kao zvono za uzbunu da je potrebno nešto učiniti kako bi se EU izvukla iz rupe koju je u potpunosti sama iskopala.
Za mnogo toga se, naravno, mogu okriviti visoki zvaničnici EU, koji se prepuštaju vlastitom narativu o eho komori. Mnogo toga se može reći i o marginaliziranim medijima, koji ne prenose vijesti, kako bi odgovarali EU liniji, što samo pojačava zaslijepljenu dogmu o ličnostima iz EU koje su donijele toliko siromaštva i bijede Evropljanima.
Ali priznanje treba staviti u kontekst jer će to dati posmatračima uvid šta mogu očekivati od lidera EU u narednim mjesecima. Sukob je gotovo neizbježan između EU i SAD-a jer ekonomije evropskih zemalja dodatno padaju zbog Bidenovih novih poreznih olakšica za tamošnje kompanije koje imaju negativni učinak na evropske firme koje se bore da ostanu na tržištu.
Vrijeme Verhofstadtovih postova na Twitteru je važno. Za EU federaliste poput njega, evropski izbori su samo pitanje mjeseci i on se boji da će na biralištima doći do masovnog izglasavanja nepovjerenja glavnim strankama, na koje će doći samo još veći broj glasova za ekstremno desničarske grupe u Evropskom parlamentu. Belgijanac zna da, ako EU želi ovo spriječiti, sada mora krenuti s novom strategijom.
Problem je u tome što previše zapadnih lidera vjeruje da je Putin na začelju i da su njegove vojne zalihe pri kraju. Ovaj narativ se uredno uklapa u ono što mnoge zapadne elite vjeruju, a to je da je rat iscrpljivanja, zapravo, na njihovoj strani.
Zapravo, polja smrti u Ukrajini sve su manje relevantna za širu sliku rata, što Rusija radi sa zemljama EU i širom svijeta. Nove članice BRICS-a pripremaju se za pridruživanje bloku, za koji se kaže da je organizacija koju predvodi Rusija. Sve više i više “globalnih južnih zemalja” pridružuje se Rusiji svake sedmice i čini se da ne postoji jaka inicijativa da Rusija poništi sav ovaj ratni plijen.
Ono što bi se evropski lideri trebali zapitati jeste kako se uskladiti s Moskvom i postići dogovor u Ukrajini koji odmah podstiče ekonomije zemalja EU i manje se fokusirati na scenarij pobjede ili poraza u Ukrajini. Ono što je potrebno je prekid vatre. Tek tada mogu započeti razgovori.
Ali jesu li Zapad i njegovi korumpirani stranački mediji sposobni za kompromis? Na mnogo načina krivicu treba pripisati lošem izvještavanju zapadnih medija i tome kako su zapadne elite stjerali u ćošak iz kojeg se ne mogu izvući.
Zanimljivo je da je danima na web-stranici britanskog Daily Maila stajala priča o Putinu koji želi okončati rat u Ukrajini, tražeći pregovore sa Zapadom. Također se nastavljaju širiti priče o Putinovom lošem zdravlju, što sugeriše da vrijeme nije na strani Rusije.
Zabranjeno je svako objektivno izvještavanje o situaciji, koje bi nezapadni mediji – vjerovatno predvođeni ruskim TV kanalom RT – mogli ponuditi, tako da mediji (kao i mase) nemaju alternativnu perspektivu.
Nažalost, 400 miliona građana koji čine EU i koji će glasati na ljeto 2024. ne mogu vidjeti da glavni razlog zašto su EU i njene vlade zabranile RT nije bio zbog nekog visokog moralnog principa Rusije koja napada Ukrajinu, već zbog šokantnog nedostatka povjerenja u vlastitu politiku.
Dakle, brisanje bilo kakvog suprotstavljenog narativa bio je više potez samoodržanja koji je EU željela učiniti godinama, ali se bojala zbog poniženja koje bi uslijedilo.
Zastupnici u Evropskom parlamentu poput Verhofstadta opsjednuti su samo jednom stvari: vlastitim ugodnim životnim stilom koji im EU omogućava. Opstanak je sada jedino pitanje za EU, a Verhofstadt zna da će kataklizmična greška ruskih sankcija i podržavanja rata pod vodstvom SAD-a protiv bilo čega imati značajnu cijenu za projekat EU. Ali, sluša li ga iko?
Napomena: Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
