Nedavno završeni samit NATO-a u Vilniusu imao je prepunu agendu hitnih pitanja – kao što su sukob Rusije i Ukrajine, pitanje članstva Švedske, uspostavljanje bližih veza s Ukrajinom i težnja ka odbrambenoj saradnji sa azijskim saveznicima.
Zanimljivo je da je saopštenje od 90 tačaka često spominjalo Narodnu Republiku Kinu (NRK). Ovakva spominjanja ukazuju da je Kina visoko na dnevnom redu.
U eri koja se sve više naginje ka multipolarnosti, pitanja o ulozi NATO-a više nisu relevantna. Dok je NATO i dalje ključan za držanje agresivne Rusije pod kontrolom, čini se da je uloga “globalnog negativca” dodijeljena Kini.
Međutim, ostaje ključno pitanje: hoće li obuzdavanje Kine biti jednako lako kao što pretpostavljaju NATO stratezi?
Očekivano, Peking je saopštenje tumačio iz prizme hladnoratovskog udžbenika. Kineska strana je iskoristila ovu priliku da ponovi svoje protivljenje bilo kakvoj ekspanziji na istok u azijsko-pacifičku regiju, izjavivši da će "svaka akcija koja ugrožava legitimna prava i interese Kine naići na odlučan odgovor".
Dok Kina pokušava sebe da prikaže kao prijateljskog susjeda u azijsko-pacifičkoj regiji, njenu asertivnu vanjsku politiku i ratoborne akcije susjedne nacije doživljavaju kao prijetnju, gurajući ih ka NATO savezu.
Međutim, neki na Zapadu još uvijek zabijaju glave u pijesak realpolitike, tumačeći događaje kao „demokratije“ koje se udaljavaju od svojih nedemokratskih susjeda.
Iako je takva retorika bila popularna 90-ih godina kada je SAD vladao kao neosporna supersila, čudno je koristiti je za sadašnju zagonetku na Istočnom i Južnom kineskom moru.
Bez obzira na ove detalje, jasna je poruka da je počela igra okrivljavanja, u kojoj obje strane upiru prstom jedna u drugu.
Prikaz Kine kao rastuće prijetnje takozvanom međunarodnom poretku zasnovanom na pravilima postao je ponavljajuća mantra, koja se često koristi da bi se očuvala dominacija SAD-a i njegov oslonac u Aziji.
Na prvi pogled, ovaj pristup može izgledati jednostavno, ali bilo bi pogrešno pretpostaviti da će suprotstavljanje Pekingu biti lako.
Veliki izazovi
Kao sigurnosni savez, NATO se mora suočiti sa značajnim izazovima prije nego što se upusti u ovaj komplikovan zadatak. Mora se baviti složenošću kolektivnog djelovanja, gdje su uspostavljanje povjerenja i minimiziranje trenja imperativ za postizanje navedenih ciljeva dnevnog reda.
U međuvremenu, države članice ne dijele jedinstvene perspektive ili težnje po ovom pitanju.
Naprimjer, Francuska, koja je vođena unosnim mogućnostima ulaganja Kine, nerado će se naći u sukobu sa Xiom Jinpingom po pitanju Tajvana. To je možda razlog zašto je Makron otvoreno odbacio uspostavljanje NATO-ove kancelarije u Japanu.
Za EU nije lako osloboditi se kineskog ekonomskog stiska. Snažne trgovinske veze Kine sa pojedinačnim zemljama članicama i kolektivno preko EU čine razdvajanje gotovo nemogućom misijom.
Dosadašnji napori da se smanji oslanjanje na rusku energiju nakon ukrajinske krize pokazali su se izazovnim.
Otpetljavanje kolosalne trgovine između Kine i EU vrijedne 943 milijarde dolara neće biti samo noćna mora već i situacija gubitka.
Ni evropski investitori i kreatori politike ne žure ka razdvajanju.
Izvršni direktor njemačkog Merck KGaA Belen Garijo izjavio je da razdvajanje nije izvodljivo i da bi moglo potrajati 20 godina.
Isto tako, predsjednik Njemačke industrijske i privredne komore (DIHK) pokazao je skepticizam u pogledu odustajanja od trgovine s Kinom, naglašavajući potrebu rješavanja prekomjerne ovisnosti i povezanih rizika.
Njemački poslovni krugovi preziru takve izglede, s obzirom na ulogu Njemačke kao ekonomske sile u EU.
Imajući u vidu ove zabrinutosti, ocrnjivanje Kine bez odgovarajuće strategije van rampe i mogućnosti deeskalacije će biti kontraproduktivno za SAD, jer evropski saveznici nisu voljni da se upuštaju u sukobe.
Prijatelji i neprijatelji
U međuvremenu, saopštenje od 90 tačaka je naglasilo posvećenost konstruktivnom dijalogu.
U ovom trenutku, osim nekih retoričkih salvi kao što je američki predsjednik Joe Biden, koji je označio Xija Jinpinga kao “diktatora“, čini se da obje strane ne traže eskalaciju.
Američki državni sekretar Antony Blinken često je ponavljao privrženost politici jedne Kine i naglašavao da nema namjere da podrži nezavisnost Tajvana.
Međutim, NATO će vjerovatno proširiti svoju mrežu saveza u Aziji u narednom periodu bez nužnog proširenja svog kišobrana članstva. Ovaj pristup zavisi od zadovoljstva američkih saveznika u indo-pacifičkoj regiji u širenju oblasti saradnje bez punopravnog članstva u NATO-u.
Posjeta indijskog premijera Narendre Modija Bijeloj kući dala je naznaku takve strategije.
Drugi susjedi Kine pomno prate novozapočetu strategiju obuzdavanja. Zvanično saopštenje Modijeve posjete – u kojem je izražena minimalna zabrinutost zbog grube politike njegove hinduističke nacionalističke vlade protiv manjina – ilustruje razvodnjavanje demokratske retorike u korist realpolitike.
Slični primjeri će uslijediti kako bi se druge azijske zemlje privukle da pojačaju stratešku saradnju u korist SAD-a i protiv Kine.
Za Kinu, sat otkucava. Svaka minuta koja prolazi pruža Pekingu priliku da razvuče svoje finansijske mišiće i transformiše svoju ekonomsku moć u vojnu moć.
Iako je vjerovatnoća direktnog rata s Kinom zbog Tajvana relativno mala, Peking također ima koristi od bilo kakvih odlaganja oko okretanja Washingtona ka Aziji.
Iako bi širenje NATO-a u Aziju mogla biti daleka mogućnost, povećana vojna i obavještajna saradnja će nesumnjivo ostati briga za kinesko rukovodstvo.
Kao takva, Narodnooslobodilačka vojska će nastaviti da pokazuje svoju moć u Tajvanskom moreuzu.
Autor: Burak Elmali
Napomena: Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
