Dok Sjedinjene Države namjeravaju sankcionirati i izolirati Rusiju usred rata u Ukrajini, također su usmjerile pažnju na Afriku kako bi iskorijenile Moskvu na politički nestabilnom kontinentu. Dok je Rusija prethodno uspostavila uporište na kontinentu, Washington je pokušao izvršiti pritisak na države da ne posluju s Moskvom i prekinu svoje bilateralne vojne veze.
Ipak, kineski finansijski utjecaj na kontinentu, koji se često smatra privlačnom alternativom Washingtonovom paradoksalnom koktelu ravnodušnosti – koji diktira državnu politiku i čvrstu vojnu moć – mogao bi ponovo ubrzati i dodatno popuniti vakuum.
Sukob s Tigrayem u Etiopiji pokazatelj je slabog utjecaja SAD-a u Africi. SAD je često vidio etiopsku vladu Abiya Ahmeda kao važnog saveznika. Ipak, dok je sankcionirao Addis Abebu zbog njene navodne uloge u sukobu u Tigrayu, Washington nije uspio osigurati odgovarajuću diplomatiju za okončanje sukoba uprkos svom utjecaju u regiji.
Nakon mirovnih pregovora o sukobu u oktobru, Rusija i Kina su blokirale izjavu Vijeća sigurnosti UN-a kojom se osuđuju trenutne operacije Addis Abebe u njenoj pokrajini Tigray, što pokazuje kako su Moskva i Peking posebno produbili svoj utjecaj u regiji usred slabašnog utjecaja Washingtona.
U najkritičnijim sukobima, u kojima bi SAD mogao igrati veću ulogu, američka diplomatija je podbacila. Uzmimo za primjer Libiju, gdje je očita apatija SAD-a omogućila Moskvi da postane dominantan akter na Istoku i čak izgradi veze sa rascjepkanim zemljama Zapada.
Uz zvona za uzbunu u zapadnim političkim krugovima zbog mogućnosti da Rusija i Kina dovedu u pitanje američki utjecaj u Africi, čelnici NATO-a upozorili su da vodstvo Moskve i Pekinga koristi "ekonomske poluge, prisilu i hibridne pristupe za promicanje svojih interesa u regiji". Washington je također podnio prijedlog zakona kojim bi se kaznile afričke zemlje zbog poslovanja s Rusijom, čime se pokušava izvršiti pritisak na nesvrstane zemlje na kontinentu.
U hipotetičkom svijetu, barem za najglasnije glasove NATO-a i Washingtona, Kina bi se mogla udružiti s Rusijom u agendi za Afriku. Ipak, uprkos suprotstavljenim ciljevima, napredak obje zemlje nedvojbeno svjedoči o nedostacima vanjske politike Washingtona i drugih zapadnih sila na kontinentu.
Pritisak na Rusiju
Dok je Rusija ostvarila neke geopolitičke pobjede u Africi otkako je u februaru izbio rat u Ukrajini, pokušaji da se Moskva sankcionira i izolira očito su pokrenuli još reakcionarniju politiku Rusije.
Prije rata Moskva je već produbila svoj utjecaj u Africi. Ovo se dogodilo usred prvog "Rusko-afričkog samita" u Sočiju u oktobru 2019, gdje je Rusija obećala 12,5 milijardi dolara u poslovanju, uglavnom u oružju i žitaricama. Pored prodaje oružja, ruska plaćenička grupa Wagner ojačala je vojnu moć Moskve na kontinentu, uključujući Libiju, uz Sudan i odnedavno vojne hunte Burkine Faso, Mozambik i Centralnoafričku Republiku (CAR).
Na početku rata u februaru, prkos mnogih afričkih država da osude upad Rusije na Ukrajinu u Vijeću sigurnosti UN-a, uključujući vodeće ekonomije poput Alžira, Etiopije i Južne Afrike, otkrio je da su mnoge zemlje rastrzane između Washingtona i Moskve.
Iako je SAD osigurao obećanje Burkine Faso da neće regrutovati ruske plaćenike, veze su očite. U oktobru su pristalice državnog udara u Burkini Faso mahale ruskim zastavama dok su protestovale u blizini francuske ambasade u glavnom gradu Ouagadougou. Slični iskazi podrške Rusiji dogodili su se u Nigeru u septembru, kada su demonstranti osudili prisustvo Francuske.
Osim toga, druge su zemlje prkosile Washingtonu i priklonile se Moskvi, nakon što su se u prošlosti suočavale s pritiskom SAD-a. Budući da se već suočio s prošlim sankcijama, Zimbabve je izrazio snažnu podršku Rusiji. Centralnoafrička Republika (CAR) također je bila snažno proruski nastrojena, a njeno usvajanje kriptovalute u aprilu izazvalo je nagađanja da ova politika ima za cilj da zaobiđe međunarodne sankcije i posluje s Rusijom.
U međuvremenu, Putin i predsjednik Gvineje Bisaua Umaro Sissoco Embalo sastali su se u Rusiji 25. oktobra, a prvi je izjavio da želi kupiti ruske ratne brodove i helikoptere, ponudu koju bi Moskva mogla razmotriti.
Ruske ambicije u Africi također su se suočile s preprekama, uglavnom zbog pritiska SAD-a na afričke države. Uzmimo Sudan, gdje je Rusija bila prisiljena odustati od svojih planova za pomorsku bazu za projektiranje moći u Crvenom moru. Štaviše, s obzirom na to da su sankcije faktor u sprečavanju afričkih država da kupuju rusko oružje poput Su-35, Sudan je morao da napusti svoje veze u vezi s kupovinom borbenih aviona, a također bi spriječio druge države da ih kupe.
Iako je utjecaj Rusije možda ograničen, pritisak Washingtona je otvorio vrata u koja Kina može ući i ponuditi alternative. Zaista, u augustu je Sudan pokušao da kupi kineski J10 zajedno s drugom vojnom opremom iz Kine.
Sve veći utjecaj Kine
Uz ograničenu finansijsku moć Rusije, Kina nedvojbeno nudi veću prijetnju geostrateškim interesima SAD-a u Africi nego Rusija – uprkos fokusu Washingtona na izolaciju Moskve.
Peking je već nadmašio i Moskvu i Washington na kontinentu, prema svojoj inicijativi Pojas i put iz 2013, razvojnom projektu od 70 zemalja koji je podstakao rastuće nivoe kineskih investicija u afričku infrastrukturu. Među koracima Pekinga bili su niskobudžetni zajmovi, infrastrukturni projekti velikih razmjera, uključujući desetke vladinih zgrada, koji bi pomogli pridobiti podršku afričkih država. Ustvari, vrlo malo područja u Africi nije bilo dirnuto kineskim investicijama.
U Etiopiji, gdje je utjecaj SAD-a očito naišao na ravnodušnost, Kina je ključni investitor. Peking je dao Addis Abebi zajmove u vrijednosti blizu 13,7 milijardi dolara od 2000. do 2019. godine; u istom periodu, BDP Etiopije po glavi stanovnika je zabilježio prosječan godišnji porast 9,3 posto.
Iako se Kina povukla od Etiopije, zajmovi i investicije Pekinga ne samo da su zadirali u njegove trgovačke rute na kontinentu, već bi državama mogle dati dovoljno samopouzdanja da prkose Washingtonu.
Zaista, kineski direktni zajmovi i investicije bez ikakvih političkih obaveza već su u velikoj mjeri uravnotežile američku pomoć, koja često ima više političkih uslova i zahtjeva za transparentnošću. Pošto je već poboljšala svoju meku moć na kontinentu tokom pandemije Covid-19 obezbeđivanjem vakcina i druge opreme, afrička ekonomska kriza usred nestašice hrane i osnovnih životnih namirnica nakon rata u Ukrajini mogla bi da učini da dalja kineska pomoć i investicije izgledaju primamljivije u narednoj deceniji.
S druge strane, mnogi vjeruju da bi to mnoge zemlje primateljice učinilo ovisnima o Kini.
Prema Kinesko-afričkoj istraživačkoj inicijativi, CARI, Univerzitet Johns Hopkins, Peking je između 2000. i 2019. otpisao više od 3,4 milijarde dolara duga, od kojih su mnogi bili beskamatni zajmovi afričkim zemljama. Međutim, prema studiji, kineski zajmodavci u državnom vlasništvu restrukturirali su ili refinancirali 15 milijardi dolara.
Uzimajući u obzir činjenicu da se najsiromašnije zemlje svijeta suočavaju s 35 milijardi dolara otplate dugova kreditorima službenog i privatnog sektora 2022. godine, s više od 40 posto ukupnog duga prema Kini, ta mogućnost očito postoji.
Implikacije multipolarnog svijeta
Kako se budemo kretali prema multipolarnijem svijetu, Afrika će prirodno imati više izbora odanosti i ulaganja. Ono što je najvažnije, afrički komentatori tvrde da kontinent ne bi trebalo da budu pokolebane ni zapadnim ni ruskim ni kineskim ambicijama, jer bi nastavak dominacije nad njihovim unutrašnjim poslovima mogao naštetiti kontinentu.
SAD će se morati pomiriti s činjenicom da Kina ostaje u Africi. Čak i tako, još postoji praznina u finansijama koju bi Washington i Evropa mogli popuniti istinskim ulaganjima, a istovremeno bi u sukobima poput Tigraya koristili efikasniju diplomatiju, umjesto da tretiraju afričke države kao pijune koje treba čuvati od Rusije i Kine.
Iako su nastojale da održe unilateralni svjetski poredak od pada Sovjetskog Saveza 1991. godine, možda će trebati vremena da Sjedinjene Američke Države prihvate da više ne mogu bezuvjetno odlučivati.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
