Malo je ko bio iznenađen ove sedmice kada je američki državni sekretar Antony Blinken rekao da neće ispuniti prijetnju da uskrati vojnu pomoć Izraelu zbog nastavka gladi Palestinaca u Gazi.
Administracija američkog predsjednika Joea Bidena poslala je Izraelu pismo u oktobru, dajući mu 30 dana da poduzme 16 konkretnih mjera u Gazi, uključujući omogućavanje ulaska najmanje 350 kamiona s pomoći dnevno u enklavu.
Prema nalazima SAD-a i organizacijama za pomoć, Izrael nije poduzeo nijednu od tih mjera (u proteklom mjesecu u Gazu je u prosjeku pušteno 42 kamiona dnevno). I dalje neće snositi nikakve posljedice.
Mnogi pretpostavljaju da izraelski lobi i kršćanski cionizam oblikuju američku politiku prema Palestini i Izraelu. Iako ove grupe imaju značajan utjecaj, samo ovaj pogled ne može objasniti zašto su američki lideri spremni kršiti i domaće i međunarodne zakone dok pomažu i podržavaju Izrael.
Ovo uključuje Leahyjev zakon, koji zabranjuje vladi SAD-a pružanje pomoći vladama čije vojske ozbiljno krše ljudska prava. Vojna podrška Izraelu također može kršiti međunarodne ugovore kao što su Ženevske konvencije, Konvencija o genocidu i Smjernice UN-a o poslovanju i ljudskim pravima.
Pa zašto bi SAD onda odlučio podržati i olakšati genocid u Gazi koji je u suprotnosti s brojnim pravnim standardima?
Odgovor leži u uvjerenju kreatora američke politike da takve akcije služe američkim geostrateškim interesima. Iz ove perspektive, ne vrši samo Izrael pritisak na SAD da podrži njegove akcije u Palestini i na Bliskom istoku.
Umjesto toga, SAD koristi Izrael kao posrednika za postizanje vlastitih ciljeva. U tom smislu, kontinuirano nasilje u Gazi pokreću američki interesi, a Izrael djeluje kao voljni izvršitelj.
Milijarde podrške
Studija o američkoj potrošnji u sukobu u Gazi od 7. oktobra 2023. procijenila je ukupne izdatke na blizu 22,76 milijardi dolara, uključujući 17,9 milijardi dolara za vojnu pomoć i sigurnosnu pomoć.
Projekt „Troškovi rata“, koji je naručio Institut Watson za međunarodne i javne poslove, dio Univerziteta Brown, također navodi da je 4,86 milijardi dolara otišlo na izravne američke vojne operacije u regiji, uglavnom usmjerene na Jemen.
S obzirom na obim ove finansijske obaveze, jasno je da je ovaj razorni genocid u Gazi rat koji aktivno podržava SAD. Ovo je tačno čak i kada se u obzir uzmu utvrđeni utjecaji na američku politiku i iskazana podrška predsjednika Joea Bidena cionizmu.
Vojno angažiranje često podstiče američku ekonomiju, naročito koristeći domaće industrije.
Naprimjer, značajan dio američke vojne pomoći Izraelu vraća se u američke kompanije, jer je potrebno da se ta sredstva troše na opremu proizvedenu u SAD-u. Isti sistem primjenjuje se i na američku pomoć Ukrajini – većina novca ostaje u zemlji. Ovaj sistem efikasno služi kao subvencija za američke odbrambene izvođače.
U izbornoj godini, nosioci dužnosti mogu iskoristiti takve politike kako bi ojačali ekonomiju, čime potencijalno poboljšavaju izglede za ponovni izbor.
Direktno angažiranje
Odluka administracije Joea Bidena da se direktno angažuje u trenutnom nasilju u Gazi može se objasniti gledanjem na dosljednu trajektoriju američke vanjske politike na Bliskom istoku.
Mnogi vjeruju da je „Inicijativa za veliki Bliski istok“, koja je predložena nakon invazije na Irak 2003. godine, završila kada je bivši predsjednik Barack Obama preuzeo vlast. Međutim, osnovni ciljevi inicijative za preoblikovanje regiona uglavnom su opstali pod Obamom, uz jednu značajnu promjenu: on je odustao od demokratske reforme kao strateškog cilja.
Ova promjena bila je očita kada je, nakon početnog uspjeha Arapskog proljeća, Obama efektivno podržao puč Abdela Fattaha el-Sisija u Egiptu, suzdržavajući se od označavanja tog događaja kao puča. Politički analitičar Shadi Hamid je prošlog mjeseca primijetio da je Obama često govorio da je sve što mu treba na Bliskom istoku "nekoliko pametnih autokrata."
Nakon katastrofalnih invazija na Afganistan i Irak, plan je usporen. Ali Arapsko proljeće je pružilo priliku SAD-u i njegovom savezniku Izraelu da nastave demontažu i destabilizaciju vlada koje se suprotstavljaju njihovim interesima.
Rukovodstvo Egipta je promijenjeno, dok su Libija, Sirija i Jemen doživjeli intenzivnu destabilizaciju i fragmentaciju. Obamina zloglasna "crvena linija" o hemijskom oružju u Siriji nikada nije ispoštovana. Umjesto toga, to je bio njegov najznačajniji vanjskopolitički neuspjeh, koji je dao motivaciju za operacije pod lažnom zastavom.
Ove promjene nakon Arapskog proljeća utrle su put Abrahamskom sporazumu, procesu normalizacije između Izraela i nekoliko arapskih država koje su efektivno izbacile Palestince. Do 2018. bivši predsjednik (i novoizabrani predsjednik) Donald Trump preselio je američku ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem. Nakon što je Biden preuzeo dužnost, ovaj smjer politike ostao je neosporan.
Kasnije se Sudan suočio s užasnim građanskim ratom i fragmentacijom. Do kraja oktobra 2024. godine, više od 11 miliona ljudi raseljeno je iz svojih domova u Sudanu, što ga čini jednim od najvećih takvih raseljenja u posljednje vrijeme.
Povratak Palestini
Sada se fokus okreće na Palestinu. Napadi predvođeni Hamasom 7. oktobra 2023. godine ponudili su otvaranje američkim i izraelskim kreatorima politike da unaprijede svoju strategiju.
Cilj je eliminirati veliki broj Palestinaca, a ostatak ograničiti na područja pod strogim nadzorom, što je bivši direktor CIA-e, general David Petraeus, usporedio sa "zatvorenim zajednicama". Ovaj pristup podsjeća na strategiju koju su koristili američki kolonisti: prvo genocid, zatim rezervati.
Koliko je ubijenih Palestinaca dovoljno? Prije izbora, bivši predsjednik Bill Clinton dao je prozor u to razmišljanje ukazujući da ne postoji gornja granica. Nakon Clintonove izjave nije objavljena nikakva osuda iz kampanje Kamale Harris.
Stoga se čini da vanjska politika SAD-a na Bliskom istoku uglavnom nije osjetljiva na promjenjive političke plime koje prate promjene u stranačkoj kontroli Bijele kuće ili Kongresa.
Kako se okrećemo prema predsjedništvu Trumpa, u kojem se već očekuje da mnogi procionistički ratni jastrebovi preuzmu ključne uloge, vjerojatno ćemo svjedočiti nastavku ovih utvrđenih politika.
U analima budućih historijskih izvještaja, Biden i potpredsjednica Kamala Harris vjerovatno će biti zapamćeni kao ključne ličnosti koje su imale ključnu priliku da intervenišu u genocidu u Gazi koji je u toku.
Njihova administracija, umjesto da preduzme odlučnu akciju kako bi spriječila eskalaciju nasilja i humanitarnu katastrofu, izabrala je put saučesništva, direktno podržavajući politike koje su doprinijele stradanju bezbrojnih civila. Kad budući historičari razmišljaju o ovoj eri, zaključit će da su Biden i Harris bili na pogrešnoj strani historije.
U međuvremenu, Trumpovo predsjedništvo najvjerovatnije će dovesti do izraelske aneksije velikih dijelova Gaze i Zapadne obale. Bilo da je riječ o raseljavanju ljudi kako bi se povratila njihova zemlja ili o pružanju direktne podrške stvaranju “Velikog Izraela”, američka politika pokazuje izuzetnu dosljednost bez obzira na stranačku pripadnost predsjednika.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
