Usred izraelskog podlog bombardovanja opkoljene Gaze, predsjednik Recep Tayyip Erdogan osporio je propagandu o Hamasu kao o “terorističkoj organizaciji”. Umjesto toga, opisao ju je kao "oslobodilačku grupu koja se bori za očuvanje zemlje Palestine". Piers Morgan, voditelj popularne televizijske emisije "Bez cenzure", nazvao je Erdoganovu izjavu "šokantnom odbranom Hamasa". Morgan je dalje rekao da „podržava misiju Izraela da iskorijeni Hamas. Oni [Hamas] su krvoločna, srednjovjekovna gomila terorista.”
Ovo je tipičan stav većine zapadnih država i njihovih pokornih saveznika poput Indije, koji svoje građane drže u mraku o istini o izraelskoj okupaciji Palestine. U drugom intervjuu, Morgan je pitao palestinskog ambasadora Husama Zomlota da li “osuđuje napade Hamasa 7. oktobra”.
Trgovci besmislicama
Morgan predstavlja ono što su zapadne elite historijski propagirale o Palestincima i Hamasu: besmislice. Filozof Harry Frankfurt tretira besmislice kao diskurs koji se ne bavi stvarnošću. Dakle, besmislice su opasnije od laži. Lažov, dok laž krije, i dalje zabrinut za istinu. Besmislica, naprotiv, ignoriše istinu. Suprotstaviti se besmislicama ne znači odgovoriti na pitanje koje potvrđuje nepravdu poput Morganovog, već postaviti pitanje koje stvara pravdu: da li su saveznici Izraela osudili nemilosrdnu okupaciju Palestine – sastavni dio same etničke ideologije cionizma – i rutinsko nasilje, fizičko i simbolično, pokrenuto protiv Palestinaca?
Postavljati takva pitanja znači biti iskren prema historiji, prema kojoj su elite na vlasti često neprijateljski raspoložene. U svojoj knjizi, Rashid Khalidi, palestinsko-američki naučnik, bilježi kako je izraelski "kolonijalizam naseljenika", u savezu prvo s britansko-francuskim, a kasnije sa SAD-om, pokrenuo stoljetni rat protiv Palestine od 1917. do 2017. godine.
Drugi način širenja besmislica o Palestini nije od strane osoblja mainstream medija, već od strane plaćenika neistine angažovanog spolja. Naslov kolumne u indijskim medijima je naslovljen: “Čak i ako Izrael nestane, muslimani će i dalje biti neprijatelji Jevreja – to je problem.” Njegov autor je Ibn Khaldun Bharati, izmišljeno ime. Njegova biografija glasi kao “student islama … [koji]… gleda na islamsku historiju iz indijske perspektive.” To što su indijski mediji objavili ovu kolumnu punu mržnje pod pseudonimom pokazuje domet cionizma na potkontinentu, kao i moralni kukavičluk i medija i autora.
Takva neetička praksa trgovaca besmislicama i plaćenika neistine je, međutim, od suštinskog značaja za održavanje okupacije Palestinaca i stigmatizaciju njihove borbe za slobodu. Nijedan ozbiljan student historije – uključujući istaknute jevrejske učenjake kao što su Ilan Pappe i Norman Finkelstein – a kamoli onaj koji tvrdi da proučava islamsku historiju, neće napisati kolumnu o “Izrael-Palestini” i izbrisati krvlju natopljenu historiju kolonijalizma, što to fiktivni Bharati besramno čini.
Gaza 2023. i Varšavski geto 1943.
Izrael opravdava svoje napade na Gazu kao odmazdu za napad Hamasa u oktobru. Ali istina je, piše Emad Moussa, palestinsko-britanski istraživač, da je “od 1948. Izrael planirao isprazniti Gazu”. Ova važna točka povezuje sadašnjost s temeljnim ciljem cionizma, koji se temelji na protjerivanju i istrebljenju nejevreja. Izraelski periodični ratovi na Gazu (2008-2009, 2012, 2014. i 2021.) su, dakle, neovisni o akcijama Hamasa. Ostavljajući po strani pogrešne nazive ovih ratova (koji ekspanzionističku politiku Izraela prikazuju kao defanzivnu), u Gazi: U “An Inquest Into Its Martyrdom”, Finkelstein piše da je „Izrael češće reagovao na neaktivnost Hamasa“, a Hamas je „odbio da pruži 'teroristički' izgovor da je Izrael nastojao da pokrene svoj rat”.
Hamasov napad stoga nije razumljiv, ni u smislu što je Morgan okarakterizirao kao “krvoločne, srednjovjekovne gomile terorista”, niti kao “gomila luđaka” kako je rekao Yossi Beilin, bivši izraelski ministr. Opis Palestinaca od strane bivšeg izraelskog ambasadora u UN-u Dana Gillermana kao "neljudske životinje" također je klasičan primjer besmislica. Objašnjenje Hamasovog napada, zasnovan na historiji, je uvjerljivo upoređujući sadašnje stanje Palestinaca sa stanjem Jevreja u Varšavskom getu.
Godine 1943. Jevreji su se militantno odupirali nacističkoj okupaciji pod kojom su njihovi životi bili nemogući za život. Morgan, Beilin, Gillerman i drugi se plaše ove usporede upravo zato što razbija izraelsku tvrdnju kao vječne žrtve. Štoviše, također pokazuje kako sudjeluju u programu etničkog čišćenja manje-više na način na koji ga je nacistička Njemačka provela početkom 20. stoljeća.
Kao enklava, cijela Gaza je duga 40 kilometara i široka devet kilometara. Od 2,3 miliona stanovnika, većina su potomci palestinskih izbjeglica, koje su ponižavajuće protjerane iz svojih domova u ratu 1948. godine. Okružen utvrđenim perimetrom, Izrael blokira svoj zračni prostor i teritorijalne vode. To je jedno od najgušće naseljenih područja na svijetu. Uskraćena sloboda kretanja i ulaska u vlastitu zemlju, suočeni s vojnim kontrolnim punktovima, Palestinci žive pod stalnim nadzorom.
Prema jednom izvještaju, 2008. Godine, samo 20 posto ljudi, koji pate od bolesti poput raka i srčanih problema, dobilo je "dozvolu" za odlazak u inostranstvo na liječenje, a dostupnost 20 posto esencijalnih lijekova bila je "na nultom nivou". Prema podacima Svjetske banke, 2021. godine siromaštvo u Gazi iznosilo je 59 posto, što je nevjerovatan porast u odnosu na 39 posto u 2011.
Trenutna stopa nezaposlenosti je 45 posto, a omjer domaćinstava koja pate od nesigurnosti hrane je 64 posto. Jasno je da su ove šokantne činjenice direktan rezultat ekonomske blokade. Izrael je izvršio zračnu, kopnenu i pomorsku blokadu Gaze 2007. godine, nakon izborne pobjede Hamasa. Međutim, prema Khalidiju, zabrana kretanja ljudi i robe, podizanje sigurnosnih zidova i tako dalje se može pratiti od 1990-ih, u vrijeme „mirovnog procesa u Oslu“.
Agencija UN-a je 2008. godine zabilježila da je blokada od strane Izraela “stvorila duboku krizu ljudskog dostojanstva, što je dovelo do široko rasprostranjene erozije sredstava za život”. Mnogo prije blokade, 2003., Baruch Kimmerling, sociolog s Hebrejskog univerziteta, opisao je Gazu kao “najveći koncentracioni logor koji je ikada postojao”. Usred neprekidnog bombardovanja, u videu na društvenim mrežama, tinejdžerka u Gazi je pitala: Jesu li ljudi u Gazi “komad smeća”? Suočeni smo s onim što italijanski filozof Giorgio Agamben naziva „golim životom“, čija su paradigmatska mjesta bili koncentracioni logori u nacističkoj Njemačkoj. Uporedite Gazu sa jevrejskim getom. Nakon okupacije Poljske, nacisti su 1940. godine stvorili Varšavski geto. Da bi se ostvario cilj Rajha da bude „slobodan od Jevreja“, raspršenim Jevrejima je naređeno da se presele na jedno određeno područje. Za razliku od Gaze kao koncentracionog logora, onaj u Varšavi je bio manji: imao je 2,5 kvadratnih kilometara u kojem je živjelo oko pola miliona Jevreja.
Kao i Gaza, bila je opasana zidom visokim tri metra. Kretanje od i do Geta je bilo pod nadzorom. Kao i u Gazi, i u kampu u Varšavi geto su mogli napustiti samo stanovnici s posebnim dozvolama. Snabdijevanje hranom je bilo racionirano. Lišeni dostojanstva i svedeni na podljudski život, kada su Jevreji počeli da se deportuju u logore smrti, onima koji su ostali u Getu ostavljena je opcija ne između života i smrti, već između umiranja „dostojanstveno“ i umiranja „kao progonjene životinje“. Izabravši dostojanstvo, Jevreji su osnovali Jevrejsku borbenu organizaciju (ZOB). U aprilu 1943. svaki od 500 boraca ZOB-a imao je pištolj i nekoliko granata. 400 pripadnika druge grupe otpora imalo je 31 pušku i 21 mitraljez. Takvo oružje, međutim, nije bilo ravno nacističkoj vojsci.
U maju 1943. otpor je slomljen. Jevreji su ili ubijeni u borbama ili deportovani u logore smrti, a 2,5 kvadratnih kilometara koncentracionog logora pretvoreno je u ruševine. Jevreji koji su ustali da pruže otpor nisu bili teroristi; nego, kao sada Palestinci, u to vrijeme bili su terorisani nacističkom okupacijom. Kao i životi većine Palestinaca danas, životi Jevreja u Varšavskom getu bili su obilježeni degradacijom i strahom da će biti „poniženi u svakom trenutku“.
U svojim memoarima, Primo Levi, koji je preživio Holokaust, uporedio je Jevreje u koncentracionim logorima s muslimanima. Napisao je: „Ja, koji govorim, bio sam Muselmann, odnosno onaj koji ne može ni u kom smislu da govori.” U Ostacima Auschwitza, Agamben preformulira Levijev paradoks kako bi ga povezao sa samom konstitucijom modernosti. Ali čini se da je Agamben više zainteresiran za govor nego za temu slušanja.
Pitanje s kojim se suočavamo je sljedeće: Sluša li svijet ljude u koncentracionom logoru Gaza, koji su, potčinjeni, ali zaljubljeni u pravdu i dostojanstvo, progovorili? Važno je da će svijet poslušati? A ako hoće, kada i kako?
