Dok se rat između Rusije i Ukrajine nastavlja, u Ukrajini se odvija kriza unutar krize: dugo tinjajući sukob oko dvije suprotstavljene sekte kršćanstva bori se za kontrolu.
Epicentar sukoba je Kijevopečerski samostan, jedan od najvećih samostana pravoslavnog svijeta, a nekada je bio hodočasnički centar ruskog pravoslavlja.
Samostanom je upravljala Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije. Ali ukrajinska vlada je u martu otkazala ugovor o zakupu samostana i zatražila od monaha koji tamo žive da napuste prostorije.
Vlada je planirala predati samostan ukrajinskom ogranku Istanbulske (Fener) patrijaršije. Međutim, monasi nisu popustili, već su organizovali demonstracije zajedno sa svojim sljedbenicima.
Kontroverza ima mnogo slojeva, od onog ukorijenjenog u sukobu Rusije i Ukrajine do nacionalnog identiteta Ukrajine.
Pravoslavlje u Ukrajini: Veliki raskol
Velika većina stanovništva Ukrajine su pravoslavni kršćani, koji su podijeljeni uglavnom na dvije sekte: značajan dio njih prati Ukrajinsku pravoslavnu crkvu Moskovske patrijaršije (UOC-MP), a ostatak podržava Pravoslavnu crkvu Ukrajine (OCU), koja je podređena Istanbulskoj grčkoj (Fener) patrijaršiji.
Početkom 1990-ih, tokom raspada Sovjetskog Saveza, neki ukrajinski nacionalistički svećenici prekinuli su veze s Moskovskom patrijaršijom i osnovali nezavisne crkvene organizacije (kao što su „Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva“ i „Kijevska patrijaršija“).
Ukrajinski kaptoli nisu priznavali ostale dijelove pravoslavnog svijeta sve do 2018. Tada je fenerski (istanbulski) patrijarh Vartolomej proglasio da je Ukrajina unutar kanonske teritorije Fenerske patrijaršije, a ne Moskovske patrijaršije.
Veliki dio svećenstva u ukrajinskom ogranku Moskovske patrijaršije podržao je proruske izborne kandidate u Ukrajini, dok su ostali podržavali prozapadne kandidate.
Promoskovski ogranak je gotovo uvijek podsticao bratske odnose između Rusa i Ukrajinaca, dok su se drugi zalagali za prozapadnu vanjsku politiku, govoreći za članstvo u NATO-u i zauzimajući stavove koji su upotpunjavali vanjskopolitičke agende EU.
OCU pod Fenerskom patrijaršijom proizvod je i geopolitike i unutrašnje politike.
Bivši predsjednik Petro Porošenko želio je pridobiti podršku nacionalista stvaranjem "nacionalne crkve" prije predsjedničkih izbora 2019. godine, ali mu to nije pomoglo da bude ponovo izabran. Njegov rival i nasljednik Volodimir Zelenski nije bio zainteresiran za vjerska pitanja i ismijavao je Porošenkovu crkvenu politiku.
Međutim, nakon dvije godine Zelenski se svrstao uz nacionalističke birače i usvojio neprijateljskiju politiku prema Moskovskoj patrijaršiji.
Dok se Rusija borila da zadrži utjecaj nad Ukrajinom i drži zapadne sile podalje, kontrola pravoslavnog kršćanskog svećenstva pokazala se kao koristan politički instrument.
Kijev, kao kolijevka istočnoslavenskih naroda i pravoslavlja, dao je Moskvi prednost željama za kontrolom nad njim.
Rusija, Ukrajina i Bjelorusija su potomci Kijevske kneževine („Kijevske Rusije“), koja je postojala od 9. do 13. stoljeća. Stoga je za ruske nacionaliste Kijev u poziciji prve prijestolnice Slavena.
Pod Kijevskom kneževinom, preci Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa prihvatili su pravoslavnu verziju kršćanstva.
988. godine, kao rezultat bizantijskog utjecaja, Kijevska kneževina je prihvatila kršćanstvo kao zvaničnu religiju, a Kijevska mitropolija je uspostavljena pod patronatom Istanbulske patrijaršije.
Nakon što su Kijevsku kneževinu uništili Tatari-Mongoli u 13. stoljeću, Kijevska mitropolija se preselila iz Kijeva u Moskvu.
Godine 1448. crkva u Moskvi je prekinula veze s Istanbulskom patrijaršijom. Do 1588. godine osnovana je Moskovska patrijaršija.
U svjetlu tih događaja, Moskovska patrijaršija tvrdi da je legitimni potomak i nasljednik tadašnje Kijevske mitropolije.
Religijska dimenzija rata
Ovaj sukob ima i međunarodnu dimenziju: od sredine 1940-ih Rusija (tada SSSR, sada Ruska Federacija) i SAD instrumentalizirali su vjerske ustave za svoje političke ciljeve.
Dok Rusija podržava Rusku pravoslavnu crkvu (Moskovsku patrijaršiju) kako bi stekla i očuvala utjecaj na pravoslavne narode istočne Evrope, SAD podržava Fenersku patrijaršiju u istu svrhu.
Godine 1948. poglavar pravoslavne zajednice u SAD-u Atinagora je poslat u Istanbul ličnim avionom tadašnjeg američkog predsjednika Harryja Trumana. Dobio je tursko državljanstvo i odmah je izabran za patrijarha. Od tog trenutka pa nadalje, crkva je otvoreno postala dio geopolitičkog sukoba između SAD-a i Rusije oko istočne Evrope.
Kada je Fenerska patrijaršija prekinula veze sa svojim ruskim ogrankom 2018, Sjedinjene Američke Države su bile prve koje su pozdravile razvoj događaja.
Nekoliko izvještaja sugerira da je SAD pomogao u uspostavljanju veza između administracije Zelenskog i OCU-a (Fenera). Izbijanjem rata u Ukrajini i otvorenom podrškom moskovskog patrijarha Kirila ruskoj akciji, ukrajinski ogranak Moskovske patrijaršije (UPC-MP) našao se u teškoj situaciji.
U maju 2022. godine UPC je zvanično prekinuo veze s Moskovskom patrijaršijom. Međutim, ukrajinska vlada i dalje je skeptična prema posvećenosti UOC-a nezavisnosti i zalagala se čak za uklanjanje svećenstva povezanog s Moskvom iz ukrajinskih samostana i crkava.
Fenerski patrijarh nema isti autoritet u pravoslavnom kršćanskom svijetu kao papa u katoličkom svijetu.
Pravoslavni svijet se sastoji od 15 crkava, a među njima se fenerski patrijarh smatra "primus inter pares".
Međutim, pokušava imati veći autoritet u pravoslavnom svijetu i ima za cilj da bude apsolutni lider pravoslavnog svijeta. I u ovome ga podržava SAD.
U svjetlu delikatnih lokalnih i međunarodnih tenzija, ishod rata u Ukrajini će imati značajne posljedice na budućnost pravoslavnog svijeta.
Autor: Deniz Berktay
Napomena: Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
