Dok sam odrastao kao dijete u Indiji, moj posao je bio donijeti vodu svakom posjetitelju i svakome ko pozvoni na vrata tražeći piće. Također sam bio uključen u shemu svoje voljene bake za hidrataciju radnika koji su radili na susjednim cestama i zgradama pod žarkim suncem. Nakon njezine smrti bilo je prirodno uspostaviti javno mjesto za piće u njezin spomen.
Tako sam naučio da je voda svetinja. Ne samo ljudsko pravo. Simbolika seže tisućljećima u prošlost, kada su grčki filozofi vodu smatrali osnovnom tjelesnom tečnošću, čija neravnoteža uzrokuje bolest. Većina religija smatra vodu pročišćivačem u ceremonijama blagoslova i ritualnom pranju mrtvih.
Drevna vjerovanja da je voda dar bogova odražavaju se u geološkim uvidima da je Zemlja većinu vode dobila prije otprilike četiri milijarde godina od meteoroida koji su bombardirali naš planet. Ostatak je vjerovatno došao iz Zemljine jezgre. Gravitacija je spriječila vodu da bude usisana u svemir.
Tako je akumulirana planetarna zaliha od oko 1,3 miliona kubnih kilometara vode, pri čemu svaki kubni kilometar sadrži jedan trilion litara. Iako je riječ o nezamislivo velikoj količini, voda je ograničen resurs. Sva voda kojom smo prvobitno bili obdareni je sve što ćemo ikada imati. A 96 posto toga su slani okeani, koji pokrivaju 71 posto Zemljine površine.
68 posto preostale vode zaključano je u ledenjacima, a 30 posto je duboko pod zemljom. Oslanjamo se na to putem fino podešenog hidrološkog ciklusa isparavanja, kondenzacije, padavina, presretanja, infiltracije, perkolacije i transpiracije kako bismo opskrbili jedan posto ukupne vode na Zemlji dostupne za svakodnevni život.
Ali porast temperature zbog klimatskih promjena iscrpljuje ledenjake. Uništavanje okoliša, koje je uzrokovalo gubitak trećine naših šuma i 85 posto močvara, alarmantnom brzinom remeti ciklus vode. Istovremeno, naša rastuća populacija, sada 8 milijardi, kopa dublje u podzemne vodonosnike stopama bržim od njihovog obnavljanja.
S obzirom na prevladavajuće trendove, kriza vode je neizbježna. Do 2025. polovica svjetske populacije živjet će u područjima s nedostatkom vode, a do kraja desetljeća potražnja za slatkom vodom premašit će ponudu za 40 posto. Cilj održivog razvoja (SDG) 6, koji obećava sigurnu i pristupačnu pitku vodu za sve, sve je više nedostižan. Budući da je voda također ključna za ostalih 16 ciljeva održivog razvoja, širi razvojni utjecaji su duboki.
Bili smo tamo i prije, budući da su civilizacije uvijek napredovale ili nestajale oko vode. Najveće su nastale oko rijeka Nil, Ind, Eufrat i Tigris, ili su se razotkrile kada je nestalo vode, kao što se dogodilo s turskim Hetitima iz 12. stoljeća prije Krista, Majama iz 9. stoljeća, Kmerima iz 15. stoljeća ili Mingima iz 17. stoljeća. Ti kolapsi nisu bili iznenadni, već su se odvijali stoljećima s progresivnim padom isprekidanim dramatičnim katastrofama i ratovima.
Aktuelna su i predviđanja vodenih sukoba. Ogromna renesansna brana u Etiopiji potaknula je napetosti sa Sudanom i Egiptom, a isušivanje jezera Čad prate terorizam i nesigurnost. Nestašica vode je pokretač raseljavanja stanovništva – pridonosi deset posto prisilnim migracijskim tokovima, koji su prošle godine premašili 100 miliona.
Današnji kolapsi su već u toku, a razlika u odnosu na historijsku prošlost je u tome što su nejednakosti u pristupu vodi i posljedične krize široko rasprostranjene. Više od tri četvrtine od prošlogodišnjih 387 velikih katastrofa bile su zbog previše ili premalo vode. Naprimjer, poplave u Pakistanu pogodile su 33 miliona ljudi, monsuni u Bangladešu 7 miliona, a tropske oluje na Filipinima preko 3 miliona.
U međuvremenu, četvrta godina suše u Somaliji ubila je 43 000 ljudi, dok se 1,2 miliona urbanih Južnoafrikanaca suočilo s nultim danom kada su slavine gotovo presušile. Kontinent je u najvećem stresu s vodom, a pogođen je svaki treći Afrikanac, uključujući milione koji hodaju više od pola sata kako bi došli do vode ili troše više od 25 posto svojih prihoda da je kupe.
Čak i tada, dostatnost i kvaliteta su promjenjive. Voda čini 60 posto našeg tijela i moramo konzumirati 2-4 litre kako bismo ostali dobro, ovisno o razini aktivnosti i temperaturi okoline. Svjetska zdravstvena organizacija uspostavila je standarde za pitku vodu, određujući najveće dopuštene razine mikroba i hemijskih zagađivača.
Četrdeset posto svjetskih masovnih izvora vode, kao što su jezera, rijeke i vodonosnici, ne zadovoljava te standarde ili se ne nadziru. U međuvremenu, 3,5 miliona ljudi godišnje umre od bolesti povezanih s vodom. Trenutno, dok Malavi lebdi od ciklona, također trpi epidemiju kolere.
Sjećam se da sam svjedočio 50.000 Ruanđana koji su bježali od genocida 1994. da bi umrli od kolere u DRC-u. Unatoč obilju vode u obližnjem jezeru Kivu, pročišćavanje i stavljanje u cijevi za vodu bilo je teško. Milion izbjeglica Rohinja susreće se s istim danas u Bangladešu, iako se 20 miliona domaćeg stanovništva bori protiv najvećeg masovnog trovanja na svijetu jer je njihova voda prirodno kontaminirana arsenom.
Unatoč bezbrojnim problemima, svijet nastoji povećati proizvodnju sigurne vode te učinkovit prijenos i korištenje. Bogate zemlje koriste desalinizaciju, ali to je energetski intenzivno. U međuvremenu, 45 miliona kubnih metara dnevno se gubi kroz puknute cijevi. Ilustracije radi, Španija gubi 28 posto cjelokupne vode iz cijevi zbog curenja. Dolaze nove tehnologije za otkrivanje curenja poput satelita i robota u cijevima. Rješenja za skladištenje vode – prikupljanje kišnice ili olujnih preljeva – postaju uobičajena.
Većina svježe vode koristi se u prehrambenim sistemima: za proizvodnju dnevne prehrane prosječne osobe potrebno je 2000-5000 litara vode. Poljoprivrednici uvode inovacije u usjeve koji trebaju manje vode i navodnjavanje kap po kap. Promjena prehrane ima smisla jer je za kilogram junetine potrebno 15.000 litara, dok je za kilogram pšenice potrebno 1.500 litara.
U međuvremenu, industrijska upotreba zauzima 17 posto svjetske slatke vode. Inovacija je ovdje naporna. Prije je bilo potrebno 10.000 litara za izradu para traperica, ali ovo je smanjilo to na manje od 1.000. Učinkovito recikliranje očiti je ključ kao i promjene načina života koje troše manje vode na ispiranje WC-a, kupanje – i pranje traperica!
Svjetska banka procjenjuje da bi do 2030. godine trebalo oko 25 milijardi dolara da se osigura čista voda za sve. Sa samo 0,1 posto globalnog BDP-a s ekonomskim povratom od 4 dolara za svaki uloženi dolar, ovo je jednostavno.
Ali hoćemo li to učiniti? Politički predznaci nisu dobri. U svijetu koji broji međunarodne konferencije na kapaljku trebalo je 46 godina da se sazove ovosedmična UN-ova konferencija o vodi u New Yorku, od prethodne 1977. u Argentini.
Iako je Opća deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. uspostavila pravo na život i odgovarajuće zdravlje i dobrobit, voda se u njoj ne spominje. Možda su autori smatrali nepotrebnim navoditi ovaj očiti uvjet za život? Bilo je potrebno dodatnih šest desetljeća do 2010. godine da se Rezolucijom 64/292 Opće skupštine UN-a voda prizna kao osnovno ljudsko pravo. Ali to je bilo samo većinom glasova, u kojoj je 41 važna država poput Australije, Japana, Velike Britanije i SAD-a bila suzdržana.
Iako je to bilo zbog tajanstvenih proceduralnih razloga, razotkrilo je duboke podjele oko statusa vode kao općeg javnog dobra ili robe kojom se trguje radi zarade. Privatizacija izvorno besplatnog dara prirode u korist dioničara preduzeća je moralno problematična. Nasuprot tome, zagovornici tržišta tvrde da je to neophodno kako bi se dovelo potrebno ulaganje u sektor i osiguralo ispravno određivanje cijena za optimizaciju korištenja oskudnog resursa.
Rasprava u određenoj mjeri odražava onu o energiji nakon rusko-ukrajinskog rata ili nedavne rasprave o pristupu vakcinama protiv virusa COVID-19.
U međuvremenu, dostupnost, pristup i priuštivost vode sve su akutniji problemi, posebno za siromašne i krizom ranjive ljude, dok se milijarde dolara profita izvlače iz sektora.
Prevladavajuća rascjepkana geopolitika znači da ne postoji globalno upravljanje vodama, a tehnički opterećeni dnevni red UN-ove konferencije o vodi izbjegava ozbiljnu političku raspravu dok upućuje neuvjerljive apele za više pomoći u vezi s vodom.
Ironija je da, dok je nafta na putu da bude zamijenjena obnovljivim izvorima energije, voda – krajnji obnovljivi izvor – pretvara se u novu naftu s jednako teškim pratećim problemima.
Napomena: Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
