Deset koraka za očuvanje sjećanja na genocid
Vjerovalo se da su presude o genocidu koje su donijele ove dvije međunarodne pravosudne institucije univerzalno prihvatljive. Pretpostavka je bila da će sudski utvrđenu istinu svi prihvatiti − kako bi bosanskohercegovačko društvo moglo ići naprijed.
Međutim, negiranje genocida u Bosni tokom protekle decenije je u porastu. Poricanje je prisutno otkad je rat u Bosni počeo, 1992. godine, i ono poprima različite oblike. Sada je evidentno da presude međunarodnih sudova nisu uspjele ugušiti nastavak poricanja genocida u BiH i na Balkanu. Uz poricanje, veličanje počinilaca bosanskog genocida sada je sve prisutnije u onome što su Hariz Halilović i Hikmet Karčić nazvali novom fazom negiranja genocida: trijumfalizam.
U svjetlu ovako opasnih razvoja događaja, postavlja se pitanje kako se suprotstaviti ovom revizionizmu. Kako se bliži 27. godišnjica “Srebrenice”, važno je razmotriti šta bi trebalo učiniti kako bi se osiguralo institucionaliziranje sjećanja na genocid u Bosni. Ukratko, strategija za očuvanje sjećanja na bosanskohercegovački genocid je da se lokalni i regionalni poricatelji ostave po strani tako što će se globalizirati.
Evo deset konkretnih koraka koje treba poduzeti.
Prvo, nacionalni parlamenti širom Evrope trebali bi usvojiti rezolucije kojima se obilježava sjećanje na genocid u Bosni i Hercegovini i proglašavanje 11. jula Danom sjećanja na Srebrenicu. Američki Kongres usvojio je značajne rezolucije 2005. godine, a Evropski parlament je 2009. donio razvodnjenu Rezoluciju o Srebrenici. Nekoliko zemalja je to slijedilo. Bosanskohercegovačka dijaspora i bošnjački zvaničnici trebali bi raditi na tome da se rezolucije u stilu američkog Kongresa usvoje širom Evrope. Time bi se otvorio put obilježavanju genocida u sve većem broju zemalja.
Drugo, bosanskohercegovačka dijaspora treba da nastavi raditi na osiguravanju da njihove lokalne vlasti obilježavaju sjećanje na genocid. Ova praksa je zaživjela u SAD-u i Kanadi i trebalo bi je nastaviti i proširiti i na druge gradove i općine. Godišnja obilježavanja 11. jula održat će u životu pitanje kroz šta su Bošnjaci prošli u Evropi krajem 20. stoljeća.
Treće, trebalo bi praviti filmove o različitim aspektima genocida. Potrebno je snimati više filmova o Srebrenici i prije i tokom genocida. Potrebno je snimiti kvalitetan film o “maršu smrti” kojim su Bošnjaci bježali iz Srebrenice u julu 1995. i pokušali da se probiju na teritoriju pod kontrolom bosanske vlade. Priče preživjelih u maršu su potresne i dirljive i zaslužuju da budu ispričane. Nadalje, trebalo bi snimiti filmove o koncentracionim logorima koje su vodili bosanski Srbi u sjeverozapadnoj Bosni početkom 1990-ih. Najvažniji film za svjetsku publiku o životu u Sarajevu pod opsadom tek treba biti snimljen. Bosanskohercegovačke institucije i njihovi međunarodni partneri trebali bi se udružiti i raditi na ovim projektima kako bi putem ekrana pričali o genocidu.
Četvrto, bošnjački naučnici i akademici bi trebali sarađivati s američkim i evropskim kolegama kako bi osigurali da nastavni planovi i programi u srednjim školama i univerzitetima u SAD-u i Evropi uključuju genocid u Bosni − kao dio evropske i međunarodne historije. Bosanski genocid ne treba predavati samo kao bosansku ili balkansku historiju. Trebalo bi da se predaje kao sastavni dio evropske i međunarodne historije 1990-ih.
Peto, nova generacija bošnjačkih autora posljednjih godina objavljuje o genocidu na engleskom jeziku. Tako bi trebalo nastaviti i uključivati doprinose iz “op-eda” akademskim knjigama. Iako je doprinos međunarodnih naučnika genocidu u Bosni bio značajan i trebao bi se nastaviti, vrijeme je da autentični bošnjački glasovi ispričaju svoje priče i napišu svoju historiju na engleskom uz pomoć renomiranih međunarodnih izdavača.
Šesto, bosanska dijaspora i bošnjački politički lideri trebali bi raditi na tome da se u SAD-u i širom Evrope izgrade spomen-obilježja genocidu u BiH. Memorijali bi trebali biti postavljeni u Washingtonu, New Yorku, Londonu, Berlinu i Briselu.
Sedmo, bošnjački biznismeni i korporacije u Bosni i dijaspori treba da dodijele katedre za studije genocida u Bosni renomiranim univerzitetima u Sjevernoj Americi. To bi omogućilo dugoročno institucionalizirano izučavanje genocida.
Osmo, bosanski univerziteti mogu raditi na tome da ponude ljetne škole studija genocida u Bosni na engleskom jeziku za međunarodne studente. Ovi kursevi bi trebali biti ponuđeni studentima na razmjeni koji studiraju u inostranstvu − u Bosni − ali mogu biti i prilagođeni kao specifični kratkoročni ljetni kursevi.
Deveto, u centru Sarajeva potrebno je izgraditi centralno spomen-obilježje genocidu u BiH. U glavnom gradu postoji niz spomenika, ali je potreban centralni spomenik za genocid u cjelini. Strane delegacije koje dolaze u posjetu Sarajevu bi u sklopu zvaničnog protokola bile obavezne da odaju počast na ovom mjestu.
Deseto, Memorijalni centar Srebrenica posljednjih je godina vrlo aktivna institucija kada je riječ o očuvanju sjećanja na genocid. Memorijalni centar treba nastaviti rad na međunarodnim programima, a posebno na izradi nastavnih planova i programa, ugošćavanju studenata i organizaciji međunarodnih konferencija.
Bošnjački pisci, izdavači, autori filmova, biznismeni, politički lideri zajedno s dijasporom mogu održati genocid u međunarodnom diskursu. Time će se osigurati da se sjećanje na bosanskohercegovački genocid sačuva u godinama koje su pred nama.
* Mišljenja iznesena u ovom članku su autorska i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
