Godinama smo moj otac i ja sanjali da posjetimo našu domovinu – Palestinu – i povežemo se s našim narodom, odemo u naše selo u Safadu (sada poznato kao Safed) i posjetimo jedno od naših najsvetijih mjesta, džamiju Al-Aksa.
Naši porodični korijeni, naše drveće, naša historija žive u našim srcima, iako je naša porodica nasilno istrgnuta iz našeg doma.
Ali nikad nisam zamišljala da će moje prvo putovanje kući biti usred genocida koji se prenosi uživo širom svijeta. Čak i dok ovo pišem, sa suzama koje mi se kotrljaju niz obraze, Palestinci u Gazi trpe jednu od najkrvavijih sedmica do sada.
Svijet je svakodnevno na svojim ekranima svjedočio patnji i bombardovanju Palestinaca u Gazi, a sada i naroda u Libanu. Slike su užasne, posebno one nedavne Palestince koji su živi spaljeni nakon izraelskog bombardovanja bolnice Šehida Al-Akse u Gazi.
Ovog ljeta, nakon što sam mjesecima gledala ovaj horor na svom telefonu, otputovala sam na svoje prvo putovanje u svoju domovinu Palestinu.
Kad sam saznala da multivjerska delegacija putuje u Palestinu, prijavila sam se. Prijatelj i ja, oboje muslimanki i Palestinci, pridružile smo se grupi kršćana, Jevreja, hindusa i budista kako bismo prešli u okupiranu Palestinu sa Sabeelom, palestinsko-kršćanskom grupom koja promovira nenasilni otpor u Jerusalemu i solidariše se s Palestincima.
Prelazak mosta kralja Husseina/Allenbyja iz Jordana s delegacijom bilo je moje prvo iskustvo kao Palestinke u Palestini. Nemam palestinsku ličnu kartu u Palestini i nemam više članova porodice tamo.
Ali ovo je zemlja koja živi u srcima moje porodice, zemlja za kojom sam čula da žude cijeli život.
Trajno su raseljeni tokom Nakbe ili velike “Katastrofe” 1948. godine kada su Palestinci bili nasilno napadnuti i prisiljeni na progonstvo.
Bježali su iz svojih domova u Safadu i pješačili u Liban pod dojmom da će se vratiti za sedam dana. Nikada se nisu uspjeli vratiti, jer je Safad sada dio Izraela nakon što je etnički očišćen i nasilno oduzet 1948.
Više od sedam decenija kasnije, mnogi članovi moje porodice su još izbjeglice u izbjegličkom kampu Ein al-Hilweh. Mjesto na kojem sam ljetovala kao dijete postalo je meta nedavnih izraelskih udara.
Palestina u našim srcima
Ulazeći u Palestinu i posjećujući je u vrijeme kada se odvija najgori i javno najdokumentiraniji genocid i kada su napadi nasilnih doseljenika i izraelske vojske na Palestince na okupiranoj Zapadnoj obali dostigli vrhunac svih vremena, sjećam se svojih roditelja.
Oboje ponosne palestinske izbjeglice, imali su više sreće od ostalih članova naše porodice i uspjeli su stići u Sjedinjene Američke Države i osnovati našu porodicu ovdje. Rođena sam i odrasla u Dearbornu, Michigan.
Ali SAD je također zemlja koja je finansirala i nastavlja da finansira tekuće ugnjetavanje mog naroda. Prema konzervativnim procjenama, SAD je potrošio najmanje 22,76 milijardi dolara između 7. oktobra 2023. i 30. septembra 2024. na vojne napade Izraela i srodna sredstva.
Genocid koji se dogodio u Gazi razotkrio je Izrael da je država aparthejda kakva jeste i Sjedinjene Države što su ga izgradile. Kada sam tamo razgovarala s Palestincima, rekli su mi koliko je život postao teži od početka rata u Gazi. Jedna žena je čak rekla da "oni (Izrael) čine da vam nedostaje način na koji su vas okupirali prije oktobra".
Odakle si zapravo?
U mom američkom pasošu je navedeno moje ime i prezime – Hebah Kassem. Zbog mog imena, i samo zbog imena, doživjela sam drugačiji način ispitivanja od izraelskog obezbjeđenja od mojih kolega u delegaciji.
Konstantno su me ispitivali odakle sam porijeklom, odakle su moji roditelji, imam li prijatelje i rođake na okupiranoj Zapadnoj obali, imam li još neku dokumentaciju u Libanu i gdje sam boravila na okupiranoj Zapadnoj obali, iako sam više puta rekla da sam Amerikanka i da sam krenula u Jerusalem.
Na prelazu sam vidjela kako me Izraelci gledaju i kako su Palestinci diskriminisani i natjerani da trpe proizvoljne mjere “sigurnosnosti”.
Naša delegacija je otišla u dijelove zemlje i posjetila područja na koja većina ljudi nikada ne bi otišla, uključujući granicu Gaze gdje smo svjedočili značnom napadu iz autobusa, posjetili beduinska sela pod napadom nasilja doseljenika, mjesta rušenja domova, izbjegličke kampove, okupirane gradove na Zapadnoj obali koji su bili napadnuti, Šator nacija i još mnogo toga.
Tokom mog putovanja, jedna stvar je bila vrlo jasna: svaki Palestinac pati. Palestinska preduzeća u Jerusalemu i na okupiranoj Zapadnoj obali bore se da zadrže svoja vrata otvorena jer je turizam značajno opao od oktobra.
Napadi jevrejskih doseljenika na Palestince i broj ubijenih Palestinaca značajno su se povećali u posljednjih nekoliko godina.
Izrael krade sve više palestinske zemlje i eskalira rušenje palestinskih domova, poput onih koje smo vidjeli uništene u Silwanu, palestinskom naselju u okupiranom Istočnom Jerusalemu.
Ovdje je 80 posto domova dobilo obavijest o deložaciji, a Izrael ih strateški ruši, jednu po jednu.
Vojska je izvršila racije u mnogim gradovima i izbjegličkim kampovima na okupiranoj Zapadnoj obali i svakodnevno je od 7. oktobra zatvarala nevinu djecu i tinejdžere.
Dok sam bila u Palestini, izraelska vojska je pucala u glavu i ubila tursko-američku aktivisticu Aysenur Ezgi Eygi, dok je protestovala protiv ilegalnih naselja.
Također je pokrenuo veliki napad na okupiranoj Zapadnoj obali, približavajući se Jeninu, Tulkaremu, Nablusu i Tubasu, uz racije, napade dronovima i uništavanje infrastrukture.
„Mi smo sljedeći“
Palestinci vide genocid koji se događa nekoliko milja od njihovih domova i doživljavaju okupaciju na način na koji nikada prije. Gotovo svaki Palestinac kojeg sam srela rekao je nešto u stilu "vidimo šta se dešava u Gazi i Jeninu, samo je pitanje vremena kada ćemo doći na red. Žele nas sve mrtve." Ovo me je slomilo.
Jedna posjeta koja se zaista ističe za mene je kada smo otišli u selo Umm al-Khair Masafer Yatta. Područje je pod napadom doseljenika u brdima Južnog Hebrona na okupiranoj Zapadnoj obali.
Tamo sam razgovarala s jednim ocem koji je u naručju držao svog dvogodišnjeg sina Mohammeda. Čovjek je rekao da je imao dozvolu za rad u Izraelu, ali je ona ukinuta nakon oktobra, na način da se kolektivno kazne svi Palestinci.
Otac je dodao da osim što nema posla ni novca za izdržavanje porodice, mora se boriti i s doseljenicima koji kradu struju i vodu iz kuće za svoje kokošinjce.
Izraelski doseljenici kradu im i meso i automobile, a nedavno su ubili i djeda porodice pregazivši ga kada je pokušao da zaštiti njihova vozila. Igrala sam se s djecom i saznala više o njihovim porodicama i plakala sam cijelim putem do hotela.
Stalno sam razmišljala o Mohammedu i o tome kako mu je već oduzeto djetinjstvo i kako ga čeka još mnogo razaranja.
Pritvaranje djece
Kad sam posjetila izbjeglički kamp Aida, djeca su me okružila, nestrpljiva da podijele svoje priče.
Jedan dječak, otprilike od 11 godina, podijelio je sa mnom da izraelska vojska dolazi svake noći i zatvara djecu i da je njegov 15-godišnji brat priveden u julu bez ikakvih optužbi i da nisu sigurni kada i hoće li biti pušten.
Vojska također upada u kamp i baca suzavac na porodice. Slučajno sam naišla na malu prodavnicu zvanu „Ključ povratka“ gdje uzimaju kanistere suzavca koje vojska baca na njih i maslinovo drvo za izradu ručno rađenih privjesaka za ključeve, nakita, plaketa i još mnogo toga.
Porodični biznis se odupire okupaciji tako što "uzme nešto loše i pretvori to u nešto dobro", objasnio mi je vlasnik radnje.
Ostala sam još nekoliko dana u Palestini nakon što je delegacija otišla. Ostala sam u Ramallahu, a zatim se vratila u Jerusalem da klanjam namaz u petak u Al-Aksi, uz veliku podršku Palestinaca koji su mi pomogli da pronađem hotel, hranu, prodavnice i prevozim se oko okupirane Zapadne obale i vratim se u Jerusalem.
Kriza kontrolnih tačaka
Moje putovanje kući dalo mi je kratak uvid u svakodnevni danak koji okupacija nanosi Palestincima. A moj izlazak iz Palestine i dalje ostavlja gorak okus u mojim ustima.
Trebala sam uhvatiti let u Ammanu u ponedjeljak. Ali subotom je zatvoren most za Jordan, što je kolektivna kazna Izraela nakon oktobra. A u nedjelju ujutro došlo je do napada jednog Jordanca na most kralja Husseina/Allenbyja, što je rezultiralo zatvaranjem svih prelaza u Jordan.
Bila sam primorana da ostanem do ponedjeljka i pokušam preći na mostu kralja Husseina/Allenbyja koji je najbliži Jerusalemu i otvoren samo za Palestince.
Na putu sam saznala da je zatvoreno pa smo se vozili dva sata sjeverno do prelaza rijeke Sheikh Hussein/Jordan koji je otvoren samo za međunarodne i izraelske građane.
Na putu do prelaza zaustavljena sam na kontrolnom punktu i maltretirana zbog mog imena – pokazali su na moje ime u pasošu, pitali da li imam palestinsku legitimaciju, a kada sam odgovorila „ne“, rekli su „izađi iz automobila".
U tom trenutku iskusila sam samo djelić mentalnih igara koje igraju i koliko istinski mrze nas Palestince.
Vozač i ja smo zamoljeni da izvadimo moj prtljag iz vozila gdje su izveli pse tragače da pretraže moje torbe i auto, a zatim smo zamoljeni da uđemo unutra da prođemo kroz obezbjeđenje. Kada smo ušli unutra, na hebrejskom su komunicirali s vozačem da im treba moj telefon koji sam ostavila u autu.
Rečeno mi je da se vratim do auta po telefon, što mi je izgledalo kao zamka. Izašla sam zbunjena, nagađajući da li sam dobro razumjela i misleći da me negdje čeka snajperista. Psi su nestali, vojnika nije bilo i bilo je vrlo tiho.
Ono što je trajalo samo nekoliko minuta činilo mi se kao vječnost dok sam prišla da zgrabim telefon i vratim se nazad. Mentalna tortura je igra koju Izraelci dobro igraju.
U tom trenutku iskusila sam samo djelić mentalnih igara koje igraju i koliko istinski mrze nas Palestince. Moj telefon je skeniran, slikane su mi oči, a pasoši i telefoni su nam bačeni jer su nam rekli da možemo da idemo.
Ni u jednom trenutku nije nam dato nikakvo objašnjenje zašto smo zaustavljeni, šta su tražili ili šta su radili.
Vratila sam se u SAD sada pokušavajući da živim svoj "normalan" život. Ne mogu da izbrišem slike i iskustva iz Palestine iz svog mozga i ne želim. Ako ništa drugo, ja sam više nego ikada zagrijana da se borim za oslobođenje svog naroda.
76 godina okupacije – sada je najgore
Biden-Harrisina administracija ima smjelosti tražiti podršku naše zajednice na predstojećim izborima dok oni nastavljaju finansirati aparthejd, omogućavati genocid i snabdjevati bombe bačene na ljude u Palestini, Libanu, Siriji i Jemenu.
Kao što sam pisao još u martu, vrlo smo jasni o tome šta je u pitanju ovog novembra. Demokrate nisu uspjele čuti, a kamoli ispuniti naše zahtjeve da se okonča patnja Palestinaca.
Trump je također obećao da će "završiti posao" u Gazi. Prošlo je 76 godina okupacije za moj narod i čini mi se da je ova godina bila najgora u smislu stradanja i krvoprolića.
Dali smo potpredsjednici Harris svaku priliku da se razlikuje od politike i stava predsjednika Joea Bidena i da promijeni kurs i okonča patnju Palestinaca, a ona i dalje ne uspijeva.
Ovo će je koštati na izborima, ali ne toliko koliko je koštalo moje ljude. Krv im se još nije osušila i dugujem im što se i dalje borim za njihovo oslobođenje. Ne možemo sjediti skrštenih ruku dok naši porezni dolari potpiruju ovaj genocid, i ne možemo podržati kandidate poput Harris ili Trumpa koji su entuzijastično saučesnici u etničkom čišćenju Izraela.
Ali još možemo učiniti da se naš glas čuje nastavljajući s organiziranjem, jasnim iznošenjem naših zahtjeva, bojkotom kompanija koje podržavaju Izrael i podržavanjem kandidata za prekid vatre i embarga na oružje na glasanju.
Možemo i nastavit ćemo graditi koaliciju posvećenu borbi za oslobođenje Palestine.
