Ukrajina je 1. januara prekinula tranzit ruskog gasa u Evropu, okončavši 34 godine gotovo neprekidnog snabdijevanja od raspada Sovjetskog Saveza. Neki na Zapadu su to slavili kao pobjedu nad Rusijom.
Ako ništa drugo, to je potencijalna pobjeda za Turkiye jer Južni koridor – 3.500 km duga ruta za transport prirodnog gasa – postaje strateški važan za evropsku industriju potresanu visokim cijenama i niskom produktivnošću.
Za sve praktične svrhe, prodaja, kupovina i opskrba gasom ili bilo kojom drugom robom su isključivo komercijalne stvari.
Međutim, ruski gas već je dugo ispolitiziran na Zapadu, posebno u kontekstu krize u Ukrajini koja je započela 2014. i na kraju dovela do toga da Moskva pokrene ono što je nazvala "specijalnom vojnom operacijom" protiv Kijeva 2022.
Nedavna odluka Ukrajine da prekine dugogodišnju rutu opskrbe gasom u Evropu čini se samo još jednim manjim zaokretom u toj sapunici.
U široj slici, to neće zadati veliki udarac Rusiji, uprkos tome što je poljski ministar vanjskih poslova to proglasio pobjedom.
Gas, kao i nafta, teče tamo gdje postoji potražnja. Rat u Ukrajini doveo je do ogromnog povećanja isporuke ruske nafte Indiji i kontinuiranog rasta isporuke ruskog gasa Kini. U međuvremenu, Rusija je također povećala svoj izvoz LNG-a u Evropu kako bi zamijenila jeftinije isporuke gasa.
Brojevi ne lažu. A podaci o izvozu pokazuju da Rusija nije oslabljena, iako je njena ekonomija nesumnjivo pretrpjela seizmičke promjene.
Od 2014. Rusija je u prosjeku izvozila robe u vrijednosti 420 milijardi dolara svake godine, dvije trećine te nafte i gasa. Nakon izuzetno profitabilne 2022. godine kada su cijene energenata porasle, Rusija je ostala iznad prosjeka tog trenda u 2023. i izgleda da će to ponoviti kada se sakupe podaci za 2024. godinu. Ne postoji ništa što sugeriše da će 2025. biti drugačija.
Pobjednici i gubitnici
Dva najveća gubitnika ovdje će biti nepriznati otcijepljeni region Pridnjestrovlje unutar Moldavije.
U perverznom aranžmanu, velika elektrana u Pridnjestrovlju je snabdijevala otprilike jednu trećinu ukupne moldavske električne energije koristeći ruski gas koji je prolazio preko Ukrajine.
Vlasti u Tiraspolju – najvećem gradu u Pridnjestrovlju – moraju sarađivati s moldavskom vladom u Kišinjevu kako bi riješile nestašice energije u oba mjesta.
Konkretno, Pridnjestrovlje će možda morati da zagrize skuplji gas koji se isporučuje iz Evrope kako bi ponovo pokrenuo svoju elektranu i zauzvrat opskrbljivalo Moldaviju strujom.
Od većeg strateškog značaja je Slovačka. Započevši svađu s članicom EU i NATO-a, Zelenski je možda skočio sebi u stomak: Slovačka će, s Mađarskom, gotovo sigurno djelovati kao glavni krivac protiv napora Ukrajine da se pridruži NATO-u i EU.
To je pravovremeni podsjetnik na to kako je u ratu u Ukrajini državna vlast često bila žrtva tiranije kratkoročnog razmišljanja.
Ukrajina će zbog svoje odluke izgubiti do milijardu dolara godišnje u naknadama za tranzit gasa. Jedna je od ironija ove dugotrajne sage da je Ukrajina od porasta tenzija lobirala kod zapadnih sila da izvrše pritisak na Rusiju da održi tranzit gasa.
Ukrajina je 2014. godine primala oko 3 milijarde dolara godišnje na ime naknada za tranzit gasa i, suočena s ogromnim ekonomskim izazovima, željela je zadržati ovaj prihod.
Čak se i 2024. godine razmatrala ideja o zamjeni azerbejdžanskog gasa za ruski gas kroz ukrajinski tranzitni sistem, što bi Ukrajini omogućilo da zadrži unosan prihod od tranzita.
Slovačka je bila ključni partner Ukrajini 2014. godine, kada je donesena odluka da se obustavi kupovina gasa direktno iz Rusije i da se ona zamijeni takozvanim obrnutim tokom kojim bi Evropa isporučivala gas Ukrajini.
Sve ukazuje na to da će Slovačka moći da riješi sve probleme u opskrbi gasom tokom zime iz drugih izvora, ali uz mnogo veće troškove i uz smanjenje prihoda od tranzita gasa. Premijer Robert Fico upozorio je da bi smanjenje tranzita gasa preko Ukrajine više naštetilo EU nego Rusiji.
Za sada je Evropa odlučno okrenula leđa ruskom gasu bez obzira na cijenu ekonomskog samopovređivanja. Što se tiče potencijalnih političkih potresa, glavni glasači će vjerovatno napustiti stranke centra i izabrati krajnju desnicu i tvrdu ljevicu.
Rusija je trajno stavljena na evropsku listu zločestih i više nije prvi dobavljač gasa.
Od 2014. godine došlo je do enormnog smanjenja raspoloživih gasovoda od Rusije do Evrope. Uništenje ili obustave gasovoda Nordstream (110 milijardi kubnih metara), suspenzija gasovoda Yamal (33bcm) preko Bjelorusije i sada prekid ukrajinskog tranzita gasa (42bcm) zajedno su oduzeli oko 185 milijardi m3 potencijalne godišnje opskrbe gasom cjevovodima iz Evrope.
Uvoz LNG-a u Evropu se, shodno tome, utrostručio od 2014.
U 2014. godini uvoz LNG-a iznosio je samo 10 posto ukupnog uvoza u odnosu na 43 posto danas. Prema podacima Evropske komisije, uvoz LNG-a iz SAD-a čini gotovo 50 posto ukupnog i utrostručio se u obimu između 2021. i 2023. godine.
LNG koji se isporučuje iz SAD-a i drugih zemalja skuplji je od isporučenog ruskog gasa za oko 30-40 posto. A razlog za to je masovno profiterstvo u Evropi s velikim trgovačkim kompanijama koje sklapaju dugoročne ugovore s američkim dobavljačima i prodaju gas po ogromnoj cijeni.
Dakle, EU ne može kriviti Amerikance, jer LNG u američkim lukama košta četiri puta manje nego kada stigne do evropskih potrošača. Ruski gas je bio u velikoj mjeri jeftiniji jer je Gazprom fiksirao dugoročne ugovore s dobavljačima gasa u zemljama opskrbljivačima.
U slučaju Slovačke, dugoročni ugovor je bio na snazi do 2027. godine.
Prelazak na LNG bio je politički izbor. Nijedan racionalni ekonomski akter ne bi nametnuo 30-40 posto nameta svojoj domaćoj energetskoj industriji. Ovo je potaknuto željom da se oslabi ruska ekonomija koja zavisi od izvoza, ali to nije upalilo.
Prednost za Ankaru
Veliki izbor za Evropu sada je kako dugoročno ponovo uravnotežiti svoju kombinaciju opskrbe gasom kako bi se snizile cijene i umjerena politička radikalizacija i ponovo pokrenula industrijska konkurentnost.
Ovo predstavlja veliku priliku za Turkiye.
U vrijeme visokih cijena energije u Evropi, i dalje postoji značajna potražnja za jeftinijim gasom iz cijevi.
Isporuka u Evropu preko Turskog toka dostigla je najviši nivo u srpnju 2024. iako se to približilo maksimalnoj granici trenutnog kapaciteta naftovoda. Južni koridor bilježi rekordan rast dobiti.
Gasovod Južni koridor, koji povezuje gas na Južnom Kavkazu i šire, ima potencijal da se vremenom poveća na 120 milijardi kubnih metara godišnje.
Turski tok ima godišnji kapacitet od 31,5 milijardi kubnih metara. Uzeto zajedno, Turkiye ima potencijal da postane tranzitna tačka za više od 150 milijardi kubnih metara gasa svake godine, što nije daleko od kapaciteta suvišnih ruskih gasovoda za Evropu.
Čini se da je Ukrajina, s jedne strane, već uznemirena ovakvim razvojem događaja. Rusija je ove sedmice tvrdila da je Kijev pokušao pogoditi infrastrukturu Turskog toka gomilom bespilotnih letjelica, što bi mogao biti očajnički pokušaj da se presječe vitalna ruta.
Kombinacija Južnog koridora i Turskog toka omogućava izuzetno raznoliku mješavinu tranzita gasa iz Iraka, Azerbejdžana, Turkmenistana i, naravno, Rusije. Turkiye je također posljednjih godina potpisala dugoročne ugovore o opskrbi LNG-om.
Evropski posmatrači će posmatrati razvoj događaja poput jastreba, tražeći znakove da će Turkiye ponuditi stražnja vrata Evropi za ruski gas.
Stoga se ideja o turskoj mješavini gasa čini mudrim potezom, omogućujući Turkiye da arbitrira gasom od širokog spektra dobavljača i stvara konkurentne ugovore s evropskim potrošačima.
Smještena na raskrsnici Evrope i Azije i željna održavanja uravnoteženih odnosa sa svim svojim partnerima, Turkiye bi mogla postati najvažniji energetski partner Evrope u promijenjenom svjetskom poretku.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
