Zašto svijetu treba drveće više nego ikad prije?

Ranije ovog mjeseca na konferenciji COP-27, lideri dvadeset šest zemalja pokrenuli su Partnerstvo lidera za šume i klimu kako bi zaustavili gubitak šuma do 2030. godine.

Inicijativa prepoznaje da je drveće jedan od najboljih odbrambenih mehanizama u borbi protiv klimatske krize – borbi koja se trenutno gubi.

Kako većina djece uči u školi, drveće apsorbira ugljični monoksid. Šume u svijetu apsorbuju 7,6 milijardi metričkih tona ugljika svake godine, pomažući u usporavanju rasta temperature.

Kako tople sezone postaju sve duže i intenzivnije, klima-uređaji i električni ventilatori sada čine gotovo 20 posto ukupne potrošnje energije u svijetu. Očekuje se da će se upotreba klima-uređaja utrostručiti do 2050. godine jer domaćinstva u ekonomijama u razvoju nabavljaju sisteme za hlađenje kako bi se izborili s ekstremnom vrućinom s kojom će se suočiti ako se ne smanje emisije ugljika.

Tokom tople sezone, drveće može sniziti temperaturu u urbanim područjima za nekoliko stepeni i pomoći u smanjenju potrošnje energije te spriječiti nestanke struje koji mogu ugroziti živote tokom toplotnog vala.

Drveće također pomaže u zaštiti područja od poplava tokom obilnih padavina usporavajući brzinu kojom kiša pada na tlo. Grane i lišće raspršuju učinak kišne oluje, a dio vode isparava prije nego što uopće udari u tlo, smanjujući količinu površinskog oticanja.

Voda koja udari u tlo za vrijeme padavina potom se distribuira dublje u tlo kroz korijenje drveća, a ne ostaje da leži na površini. Kada počne sušna sezona, ova voda se može vratiti kroz korijenje i pušta se u zrak kroz lišće.

Da je drveće nova tehnologija, u nju bi se ulagali milioni dolara od investitora i rizičnog kapitala – a kvartovi i gradska vijeća ne bi trošili toliko vremena pokušavajući srušiti ove sofisticirane potomke majke prirode.

U posljednjih 30 godina, svijet je izgubio 178 miliona hektara šume – što je površina približna veličine Libije. Danas se šume i dalje sijeku po stopi blizu 10 miliona hektara godišnje. Da bi se okončalo krčenje šuma do 2030. godine, potrebno je godišnje smanjenje krčenja šuma za 10 posto.

Nedostatak šuma i travnjaka čini tople obalne gradove posebno ranjivim na globalno zagrijavanje i porast nivoa mora.

Gotovo 800 ljudi poginulo je u poplavama u provinciji Sind u južnom Pakistanu tokom ljetne sezone monsuna. Putevi su postali smrtonosne rijeke u glavnom gradu provincije Karačiju, metropoli od 20 miliona ljudi koja leži duž Arapskog mora.

Čini se da se vjetrovi koji tjeraju monsunske kiše iz Bengalskog zaljeva pomiču prema Karačiju i dalje od poljoprivrednih površina Pendžaba. To znači da će se Karači vjerovatno suočiti s kraćim i intenzivnijim padavinama u narednim godinama. Ove godine, naprimjer, u Pakistanu je tokom sezone monsuna palo 87 posto više padavina od godišnjeg prosjeka.

Svako ko je posjetio Karači također će primijetiti akutni nedostatak sistema za odvodnjavanje i zelenih površina. Gradom dominiraju nepropusne površine poput betona.

Stručnjak za urbani razvoj Farhan Anwar vjeruje da je teška konkretizacija Karačija – rezultat “pohlepe vođene ugovorima službenika u brojnim vladinim odjelima i šest kantona koji 'posjeduju' dvije trećine grada” – imala katastrofalne posljedice po sposobnost grada da izdrži poplave.

„Otvoreni prostori služe kao ležišta za infiltraciju, a voda teče niz tlo“, kaže on. Bez ovog prirodnog otvorenog terena, grad ne može apsorbirati intenzivne monsunske padavine koje dolaze svakog ljeta.

Počeli su neki napori da se zelene površine u Karačiju regenerišu i postanu otpornije na poplave i ekstremne vrućine.

Masood Lohar je stvorio Clifton Urban Forest kao mala zelena pluća u betonu Karačija. Šuma je po svojoj veličini više divlji park, ali je puna zvukova ptica, u oštrom kontrastu s užurbanim saobraćajem na većini ulica. Zelene površine poput ove regenerišu biodiverzitet koji je izgubljen u gradu dok upijaju toplotu i jake kiše koje su uobičajena pojava.

Mnogo je bolje očuvati drveće i travnjake koji su već tamo nego saditi nova stabla. Mlada stabla upijaju manje ugljika i, ako se posade u pogrešnom okruženju, mogu izazvati požare i oštetiti lokalne ekosisteme. Redovna voda je također kritična za drveće najmanje dvije godine nakon što je presađeno i predstavlja problem u mnogim zemljama koje bi mogle imati najviše koristi od više stabala.

Duž obale Karačija aktivisti pokušavaju zaštititi močvare mangrova, koje su dugo služile kao važna odbrana od poplava za tople obalne gradove. Odvajanjem ugljika, mangrove usporavaju klimatske promjene i štite lokalno stanovništvo od porasta nivoa mora i sve jačih oluja.
Tariq Qaiser je lokalni arhitekta u Karačiju. On opisuje mangrove močvare kao gradsku „klimatizaciju“ i „snabdijevanje kisikom“. “Ako samo povećate pokrivač mangrova, sljedećih trideset godina Karačija će biti mnogo bolje nego ako ih nadograđujete”, rekao je u intervjuu za Time.

Ipak, uprkos tome što je Pakistan jedan od potpisnika Partnerstva lidera šuma i klime, aktivisti su i dalje zabrinuti da bi mangrove mogle izumrijeti u Karačiju.

Možda će za nekoliko godina neko u Silicijskoj dolini potrošiti milione na razvoj uređaja koji može ležati uz obalu i sakupljati ugljik te držati na okupu morsko dno pred olujama i otvorenim morem. Vjerovatno će se zvati po uništenim mangrovama.