Još se sjećam dana kada se to dogodilo. Pretpostavljam da sam razmišljao isto kao i mnogi drugi muslimani u Evropi: “Nadajmo se da ovo nije još jedan nasilni napad izvršen u ime jedne od najvećih religija na svijetu.”
Čak i prije nego što su činjenice objavljene, neke novinske kuće su se pretvarale da znaju istinu i objavljivale su svoje članke o najgorem napadu koji su navodno izvršili “nasilni muslimani”. Međutim, ubrzo je postalo jasno da su pogriješili i 22. jula 2011. godine Evropa će svjedočiti svom najgorem nasilnom napadu u posljednjih nekoliko decenija. I to nisu učinili uobičajeni osumnjičeni, već krajnje desničarski pojedinac koji je pokušao biti primjer borbe protiv navodne islamizacije.
Islamofobija je postala "mainstream"
Prošlo je jedanaest godina otkako je krajnje desničarski norveški terorista Anders Breivik masakrirao 77 osoba u nasilnom pohodu u socijalističkom omladinskom kampu u Utoyi u Norveškoj. Breivik je vjerovao da će kamp dozvoliti ulazak muslimanima koji će "preoblikovati demografiju bijelog, kršćanskog, evropskog kontinenta".
“Manifest” od 1.500 stranica koji je ostavio za sobom pokazao je da svoje copy-paste online publikacije crpi iz literature koju su sačinili “Pokret protiv džihada” i dobro etablirani “mainstream” autori, koji su bili glavni u širenju antimuslimanskih ideja na respektabilniji i manje agresivan način. Drugim riječima, njegov ekstremni čin zapravo je predstavljao nekoliko prilično popularnih misli o islamu i muslimanima.
Bijela supremacija i dalje postoji u Evropi
Na neki način, 22. juli 2011. mogao je biti poziv na buđenje nacionalnih vlada i nadnacionalnih organizacija da zauzmu stav i učine nešto protiv povećanja antimuslimanskog rasizma. Ali ono čemu smo svjedoci od 2011. u velikim razmjerama manje je obećavajuće. Naprotiv, Breivik je postao uzor širom svijeta.
Od napada u Christchurchu, na Novom Zelandu, u kojem je 2019. godine u dvije džamije ubijena 51 osoba, do pucnjave u El Pasu u SAD-u 2019. pa do ubice u Hanauu u Njemačkoj 2020. godine, brojni pojedinačni počinioci su se oslanjali na Breivika i kasnije na teroristu Brentona Tarranta (Christchurch), oponašajući njihove nasilne napade u ime borbe protiv „velike zamjene“. Osim pojedinačnih činova masovnog nasilja, organiziranje naoružanih podzemnih pokreta bijelih supremacista u Evropi je trend koji opstaje.
Mnoge političke stranke imaju antimuslimanski stav
Još više je zabrinjavajuće to što ideje koje su bile prilično popularne na krajnjoj desnici političkog spektra, a koje su također postale u određenoj mjeri trend, u međuvremenu su bile manje osporavane, pa su čak stigle i na pozicije političke moći. Uz kratku vladavinu krajnje desničarskih stranaka kao što su Lega u Italiji ili Slobodarska partija u Austriji i uz kooptaciju antimuslimanskih krajnje desničarskih stranaka od lijevo centrističkih i desno centrističkih partija širom Evrope, antimuslimanski stavovi su postali "mainstream".
Valerie Pecresse, predsjednička kandidatkinja desnog centra tokom francuskih izbora ove godine, koja je u predizbornom govoru upotrijebila frazu "velika zamjena", mogla bi biti jedan od najnovijih istaknutih primjera kako su nastale "mainstream" ideje o navodnoj islamizaciji Evrope.
Kada je novozelandska premijerka Jacinda Ardern prošle godine pokrenula globalni "Christchurch poziv", obilježavajući drugu godišnjicu ubistva 51 muslimana u novozelandskom Christchurchu, tadašnji austrijski kancelar Sebastian Kurz i francuski predsjednik Emmanuel Macron razgovarali su o drugim temama. Kurz se isključivo fokusirao na “borbu protiv političkog islama”, a “posebno na islamistički motivisan terorizam”. Ovo je simbol "institucionalizirane islamofobije" koja je uspostavljena u zemljama poput Austrije, Francuske i Danske.
Znakovi nade?
S druge strane, postoje i mali znakovi nade. Konačno, tri godine nakon ubistva 51 osobe u dvije džamije u novozelandskom Christchurchu, Ujedinjene nacije su usvojile rezoluciju da se 15. mart proglasi Međunarodnim danom borbe protiv islamofobije. Ipak, čini se da sadašnje evropsko vodstvo nije uvjereno u borbu protiv islamofobije.
Mjesto koordinatora u Evropskoj komisiji za borbu protiv antimuslimanske mržnje, prvobitno uspostavljeno 2015. godine, upražnjeno je otkako je imenovana nova komisija. Za razliku od toga, mnoge antirasističke nevladine organizacije u Briselu smatraju da je ta pozicija veoma impotentna. Drugim riječima, uprkos tome što zaostaje, Evropska komisija sada ima šansu zahvaljujući novoj rezoluciji UN-a koja je odobrena konsenzusom.
Kako bi se suočile s islamofobijom, evropske institucije i države ne bi trebale samo da budu "ozbiljnije" u vezi s pokretima bijelih supremacista koji ugrožavaju politički poredak. Pored toga, one moraju uspostaviti politiku podrške muslimanima kojima su uskraćena jednaka prava i koji su predugo stigmatizirani.
* Mišljenja izražena u tekstu su autorska i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
