Nedavno je objavljeno da Wagnerovi plaćenici rade za vladu Burkine Faso, francuski satelit u zapadnoj Africi koji rijetko dolazi u centar pažnje medija, svakako ne u utjecajnim medijima na engleskom jeziku. To je počelo da plaši Zapad, a da ne spominjemo vladu Gane, koja ih smatra mogućom prijetnjom, jer se Londonu i Washingtonu čini da Francuska gubi uticaj u svojim bivšim kolonijama i da će je, neizbježno, Rusija zamijeniti kao hegemon.
Imaju zaista pravo da budu zabrinuti. To se već dešava, iako polako, udaljavanjem Malija i prihvatanjem ruske pomoći u Burkini Faso. Sve oči su sada uprte u ovu zapadnoafričku državu da vide da li će prekinuti veze sa Jelisejskom palatom, mada bi mnogi rekli da, iako se to nije formalno dogodilo, na mnogo načina je već učinjeno. Slijedili su upravo primjer iz udžbenika svog susjeda Malija, čija se vojna hunta sukobila s Macronom od prvog dana. Francuskim medijima zabranjeno je izvještavanje o opoziciji (koju su vojne hunte uvijek nazivale teroristima), nakon čega je uslijedilo protjerivanje francuske vojske.
U slučaju Malija, prvo su to bile francuske trupe, zatim mediji, pa nevladine organizacije. U slučaju Burkine Faso, nevladine organizacije i francuske trupe su još uvijek tamo u malom broju, ali s obzirom na trenutnu paranoju sadašnje hunte koja je preuzela vlast tek prije nekoliko mjeseci i uvjerenje njihovih oficira da su Francuzi ti koji podržavaju prethodnog lidera, samo je pitanje vremena kada će elita u Ouagadougouu slijediti primjer Malija.
Zlatne rezerve
Kada se to dogodi, Burkina Faso će ponovo biti predstavljena na CNN-u i BBC-u kao nova priča o neuspjehu Afrike da se pomakne dalje od postkolonijalnog modela upravljanja vojne okupacije. Ipak, ovaj francuski afrički satelit dospio je na naslovnice tek nedavno, kada je videoklip nove italijanske premijerke postao viralan, a u kojem se tvrdi da su Francuzi ti koji su “uzeli“ 50 posto njihovih zlatnih rezervi i, kao posljedicu, porobili zemlju iz koje dolaze migranti koji završavaju u čamcima tražeći utočište u Italiji.
Ustvari, argumenti premijerke Giorgie Meloni su uglavnom bili pogrešni. Francuska zapravo ne zadržava ništa od zlata Burkine Faso, ali zadržava određenu kontrolu nad njenom ekonomijom i mnogim drugim zapadnoafričkim frankofonskim zemljama putem valute koju su uspostavili Francuzi, a koja se danas uglavnom smatra kolonijalnim užetom oko vrata ovih zemalja.
Melonina izjava je činjenično netačna, ali je njen argument dobar. Kada bi ove zemlje mogle da se otrgnu okova Francuske i njihovog kolonijalnog odnosa sa Jelisejskom palatom, možda bi imale veće šanse da se razviju i politički i ekonomski.
Ako Burkina Faso poduzme sljedeći korak u izbacivanju francuskih trupa iz svoje zemlje i više bude tražila podršku od Rusije, onda postoji stvarna opasnost da će druge frankofone afričke države slijediti taj trend i Francuska, ali i Zapad, biti izvan pola Afrike. Takav egzodus bi bio bez presedana i mogao bi se smatrati dijelom “velikog resetovanja“ o kojem svi stalno slušamo. Bilo bi pobjednika kao i poraženih.
I da li Zapad u takvom scenariju mora u potpunosti priznati poraz?
Veza sa Marokom
Onda dolazi Maroko. Nedavno je Macron poslao ministra u Rabat da radi sa Marokancima i pripremi teren za svoju posjetu kralju u januaru. Moglo bi se reći da su sukobi između Macrona i Maroka zasnovani na oštrijem stavu francuskog čelnika prema imigraciji. U stvarnosti, zasniva se na Macronovom neuspjehu da se založi za jasan stav o pretenzijama Rabata na Zapadnu Saharu. Mediji su prenijeli da su odnosi obnovljeni kada je ministar imao srdačno fotografisanje sa ministrom vanjskih poslova Maroka i objavio da je sve u redu. Ali ovo nije prava priča.
Istina je ustvari da je elita u Rabatu strašno “umorna“ od Macrona i Francuske. Zaboravite Burkinu Faso i Mali. Niko na cijelom kontinentu nije više iscrpljen Francuzima od Marokanaca, jer im njihove specijalne veze s Jelisejskom palatom, na kraju, nisu donijele ništa osim migrene i trajnog osjećaja kajanja.
Elita u Rabatu bi jako voljela zaputiti se kao potpuno “nesvrstana“ u svijet i ne prislanjati se ni na jedan splav, bilo da se radi o Evropskoj uniji, Sjedinjenim Američkim Državama, Rusiji ili njihovom bivšem kolonijalnom gospodaru Francuzima. Realnost je, međutim, za razliku od Burkine Faso, koja se još uvijek u velikoj mjeri oslanja na francusku pomoć, Marokanci su svjesni obima francuskih investicija u Kazablanci i stoga su vezani za Pariz, sviđalo se to njima ili ne. Ali ta veza sa francuskim firmama u Maroku može biti jedina snažna veza koju bi Macron mogao imati ako se stvari nastave razvijati kao do sada.
Srdačna konferencija za novinare
Na konferenciji za novinare u Rabatu, za one sa pronicljivim smislom za zapažanje i protokol, Bourita je učinio izvanrednu stvar: održao je govor na lokalnom dijalektu darija, zahtijevajući od svog francuskog kolege da stavi slušalice za prijevod. Ovo se nikada ranije nije dogodilo i, osim što je diplomatska provokacija, ovim je poslata dvostruka poruka Macronu: vaše vrijeme je skoro isteklo. Spremni smo da prekinemo sve odnose sa Francuskom ako moramo.
Ipak, Maroko i njihovi odnosi sa Francuskom su ti koji bi mogli spasiti i Macrona i Zapad u Africi. Uticaj Maroka na kontinentu raste impresivnom brzinom i posebno je prisutan u ovim bivšim francuskim kolonijama, gdje je već prisutan u bankarskom sektoru.
Istina je, međutim, da se cijeli arapski svijet kreće prema modelu nesvrstanih.
“Arapski svijet ostaje otporan na preovlađujuće trendove u globalnoj geopolitici koji insistiraju na percipiranje angažmana regije sa SAD-om, Kinom i, u manjoj mjeri, Rusijom kroz prizmu utrke velikih sila”, piše Hafed Al-Ghwell.
“Zapravo, većina regiona jeste i nastavit će da se udaljava od tako pojednostavljene, pokroviteljske dinamike koristeći sve intenzivniju konkurenciju za ostvarivanje vlastitih interesa.“
Ovaj stručnjak sa sjedištem u Washingtonu možda je govorio o Francuskoj i Maroku, što svakako pokazuje rane kolonijalizma koje se mogu vidjeti posvuda u Maroku, a među njima i spori i ponižavajući proces kroz koji Evropljani moraju proći samo da bi stekli prebivalište – birokratska noćna mora koja je direktna reakcija na to kako se prema Marokancima, vjeruje se, postupa u Evropi.
Nema sumnje da se Marokanci bore s kompleksom s Francuzima, koji i dalje vjeruju da je njihova uloga da ukažu na kršenja ljudskih prava Rabata, posebno s nedavnim nizom hapšenja onih koji se ne pridržavaju postavljenih granica.
Ipak, dok prati trend zemalja Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC) da postanu što više “nesvrstane“, zvanični Rabat može dobiti otplatu o kojoj samo Abu Dabi i Rijad mogu sanjati: mogao bi zamijeniti Francusku i postati novi igrač u regionu za EU i Amerikance, upravo onako kako Turkiye ima ulogu između Zapada i Rusije.
Marokanska elita u Rabatu nema baš sjajne rezultate u preuzimanju inicijativa, tvrde njeni kritičari. Administracija je daleko od toga da se zove “dinamičnom“. Kao da cijela mašina čeka da palata da naredbu da prigrli svijet engleskog govornog područja, gdje, ustvari, sva strana ulaganja koja su Maroku potrebna čekaju da budu iskorištena.
Često će čini da je Maroko na svjetskom nivou žrtva kao u onoj izreci “dva koraka naprijed, tri nazad“ – nedavno uživajući pod reflektorima Svjetskog prvenstva u fudbalu, koje je potom brzo zasjenio skandal mita u Evropskom parlamentu. Ipak, Rabat bi mogao ovaj put sve to zamijeniti zauzimanjem ključne uloge u zadržavanju ovih afričkih frankofonih zemalja na strani Zapada, što bi učinilo Maroko regionalnom supersilom koju SAD, Francuska i EU ne bi imale izbora nego da poštuju.
Napomena: Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
