Ako tražite porijeklo današnje islamofobije, naići ćete na bezbroj članaka u kojima se navodi da su napadi 11. septembra glavni uzrok trenutne mržnje prema muslimanima. Ovi članci tvrde da je upravo taj događaj doveo do negativnog prikaza islama kao radikalne, antimodernističke i antizapadne ideologije.
Iako su napadi 11. septembra eskalirali u odmazdu protiv muslimana, tvrdnja da je ovaj incident korijen islamofobije prilično je uskogrudna - i metaforički i doslovno. Ovaj događaj samo je pokrenuo novu fazu islamofobne mržnje, izgrađenu na prethodnoj fazi propagande i zlih namjera.
Druge tvrdnje u vezi s porijeklom islamofobije odnose se na početak 20. stoljeća, kada je nastao termin - ili njegova francuska varijanta - islamofobija. U ovom slučaju, teško je razlikovati islamofobiju od drugih ksenofobičnih i nadmoćnih tendencija kolonijalizma općenito - predrasude prema muslimanima mogle su se pojaviti kao dio raširenih predrasuda prema svim koloniziranim narodima.
Međutim, pojavom autonomnih država s većinskim muslimanskim stanovništvom u postkolonijalnoj eri, muslimani i preko njih islam stekli su drugačiji identitet od drugih nacija. U tom razdoblju posijano je prvo sjeme današnje islamofobije. Počevši od rane postkolonijalne ere, islamofobija je rasla kroz tri različite faze, od kojih svaka ima svoje definirajuće događaje, pokretače i utjecaje.
Naftni embargo i Iranska revolucija
Prva faza islamofobije započela je embargom na naftu protiv SAD-a od strane arapskih članica OPEC -a 1970-ih, a zatim se duboko ukorijenila u Iranskoj revoluciji.
Prema Edwardu Saidu, istaknutom akademiku, „nije pretjerano reći da je početkom 1974, prije nego što je OPEC izazvao skok cijena, islam rijetko bio zastupljen u (američkoj) kulturi ili u štampi. Ljudi su vidjeli i poznavali Arape i Irance, Pakistance i Turke, ali su rijetko viđali i poznavali muslimane.”
S obzirom na to da je embargo motivirao osjećaj muslimanske solidarnosti, islam je stavljen u središte pažnje američkih medija. Naslovi vijesti počeli su se pojavljivati, a orijentalisti su to redovno komentirali, upoznavajući publiku s islamom kao ideologijom povezanom s naftnom krizom.
Iako su događaji u 1973/1974. godini islam učinili predmetom rasprave na Zapadu, događaj koji je doveo do jasnog mišljenja o islamu bila je Iranska revolucija. Percepcija da je savremeni Iran, pod šahom Rezom Pahlavijem, "izgubio" od islamskog režima pod ajatolahom Homeinijem, zadao je veliki udarac zapadnim interesima u regionu.
Kasnija talačka kriza dala je zapadnim silama - posebno SAD-u - priliku da revoluciju i njenu islamsku vjerodostojnost učine relevantnom za zapadnu publiku.
Slike 'islamskih' rulja s antiameričkim plakatima često su se pojavljivale u američkim medijima, uz riječi poput 'radikalizacija' i 'fundamentalizam', predstavljajući islam kao prijetnju zapadnim idealima.
U aprilu 1979. na naslovnici časopisa Times nalazila se slika mujezina koji je izgovarao ezan, i riječi "Islam: Buđenje militanata" pored njega. Dvije godine kasnije, blockbuster Raiders of the Lost Ark stvorio je antimodernističku percepciju bliskoistočne kulture pokazujući arapskog mačevaoca na kojeg je pucao Indiana Jones koji je držao oružje, stvarajući percepciju anti-moderne bliskoistočne kulture.
Slično, film Delta Force iz 1986. zasnivao je svoju radnju na otmici aviona koju su izveli muslimanski zlikovci, a glas u prikolici je glasio: "Neprijatelja nije briga koga su povrijedili, ni koliko su mladi, koliko nevini, koliko bespomoćni.".
U periodu nakon Iranske revolucije stručnjaci poput Bernarda Lewisa i Samuela Huntingtona detaljno su pisali o "sukobljenim" civilizacijskim idealima islama i Zapada. Iako mnogi danas vjeruju da je Huntington u svojoj tezi o sukobu civilizacija predvidio porast militantnih grupa poput Al-Qaede, pažljiviji pogled na sedamdesete pokazuje da je Huntington izvlačio samo zaključke iz prošlosti.
Antiislamska histerija koja se pojavila u prvoj fazi dobila je na zamahu u globalnoj politici i neke su je države koristile protiv drugih država. Prvo protiv arapskih zemalja koje nameću embargo SAD-u, a zatim i protiv Irana. Gledajući unatrag, upravo je ovo globalno političko okruženje inicijalno inspirisalo Huntingtonove ideje, poput "Sukoba civilizacija".
Dok je prva faza islamofobije uspostavila islam kao “nekog drugog” koji je postojao hiljadama kilometara daleko, napadi 11. septembra potvrdili su strahove povezane s tim “drugim”, pokrenuvši drugu fazu islamofobije kao odgovor na to. Izgrađena na osnovu nijanse prve faze, druga faza je imala drastične efekte.
Učiniti islam sigurnosnim pitanjem
Pojava mržnje prema islamu u ljudima uglavnom je posljedica sigurnosnih razloga. Ovo su države koristile da opravdaju svoje postupke protiv nedržavnih aktera i pojedinaca. Iran su zamijenile grupe kao što su Al Qaeda, talibani, a kasnije i ISIL, koji je opisan kao novo lice 'islamske' radikalizacije i fundamentalizma.
Državne institucije su označavale i maltretirale muslimanske manjine. Ova klima straha pomogla je u izgradnji javne podrške invaziji na Afganistan i Irak u sklopu takozvanog globalnog "rata protiv terorizma".
Situacija u okupiranim zemljama bila je mnogo gora. Zatvori poput Abu Ghraiba postali su centri dehumanizacije i mučenja lokalnog muslimanskog stanovništva. Ostali zatočenici poslati su u zaljev Guantanamo, gdje su im sistematski oduzimana osnovna ljudska prava.
Uloga zapadnih medija dodatno je otežala položaj muslimana. Teroristički napadi u kojima su učestvovali muslimanski napadači dobili su mnogo veći medijski prostor od napada koji su uključivali napadače nemuslimane. U tom periodu veliki broj islamofobnih članaka objavljen je od vodećih medija, koji su podstakli stvaranje negativnih mišljenja protiv islama.
Do kraja druge faze, muslimani su već bili stigmatizirani kao sigurnosna prijetnja. Islamske prakse, poput puštanja brade i nošenja hidžaba, bile su povezane s vjerskim ekstremizmom, koji je kasnije postao sinonim za nasilje i terorizam.
Kriza imigracijske politike
Treća faza islamofobije započela je političkom krizom u Evropi koju je pokrenuo imigracijski val 2014. godine i nastavlja se i danas.
Za razliku od druge faze, koja je ukorijenjena u sigurnosti, antiislamske ideje u ovoj fazi potaknute su društvenim problemima i domaćom politikom. Počinitelji i žrtve islamofobije koja se danas događa su nedržavne grupe i pojedinci.
Na društvenom nivou, strahovi od demografske invazije rezultirali su lokaliziranom reakcijom na muslimanske imigrante i izbjeglice, koji se prema zadanim postavkama doživljavaju kao prijetnja. Posljednjih godina primijetan je porast broja napada na muslimanske manjine u razvijenim zemljama.
Mnogi današnji počinitelji su kao "vuk samotnjak", poput Brentona Tarranta, koji su radikalizirani tokom prethodne dvije faze i mobilisani od islamofobnih grupa na mreži.
Na političkom planu, politički lideri propagirali su predrasude prema muslimanima kako bi služili vlastitim planovima.
U Francuskoj, negativni komentari predsjednika Macrona o islamu pokazuju pokušaj privlačenja krajnje desničarskih glasačkih grupa na predstojećim izborima. Populistički lideri, poput američkog Donalda Trumpa i indijske Narendre Modi, također su osuđivali muslimane kako bi zadovoljili svoje biračke baze.
Na političkom planu, politički lideri propagirali su predrasude prema muslimanima kako bi služile njihovim ciljevima. U Francuskoj, negativni komentari predsjednika Macrona o islamu pokazuju pokušaj privlačenja krajnje desničarskih glasačkih grupa na predstojećim izborima. Populistički lideri, poput američkog Donalda Trumpa i indijske Narendre Modi, također su osuđivali muslimane kako bi zadovoljili svoje biračko tijelo.
S porastom takvih vođa, politička eksploatacija antiislamskih osjećaja postaje sve sistematičnija. Glavni gradovi u Evropi počeli su donositi zakone koji krše prava muslimanskih manjina. Nacrt zakona protiv separatizma u Francuskoj ima za cilj ograničiti muslimanske zajednice i spriječiti upotrebu islamskih simbola na javnim mjestima. Sistematsko zlostavljanje muslimana također je postalo uobičajeno u zemljama poput Indije i Mjanmara.
Islamofobni diskurs koji se pojavio 1970-ih godina se evoluirao je u sistematski i nasilni fenomen. Ironično, propagandne aktivnosti zapadnih medija koje optužuju islam za radikalizaciju muslimana rezultirale su radikalizacijom njihove publike protiv islama.
Danas je islamofobija postala bolest koja ugnjetava muslimane širom svijeta. Prvi korak u suprotstavljanju ovom trendu je shvatiti gdje su korijeni islamofobije; ovo nije u turbulentnim 2000-im, već u zaboravljenim 1970-im.
