Naksa, ili „nazadovanje“, obilježava se 5. juna kao (neophodno) podsjećanje Palestincima na dodatno protjerivanje s kojim se suočavaju do današnjeg dana.
Naksa se odnosi na ono što je poznato kao Šestodnevni rat koji se dogodio 1967. godine između Egipta-Sirije i Izraela. Ovaj događaj nije samo dodatno pogoršao problem izbjeglica, već je također Palestincima i njihovim regionalnim partnerima ukazao na čisti intenzitet i zločinački način na koji se okupacija provodi.
Tokom ovog perioda 1967. godine, okupacijske snage, u roku od šest dana, uspjele su okupirati Golansku visoravan u Siriji, dijelove Sinajske pustinje u Egiptu, kao i Jordan.
Ovi događaji prisilno su raselili dodatnih 250.000 do 400.000 Palestinaca, što čini više od milion, uključujući one koji su raseljeni 1947-1948. godine.
U to vrijeme, tenzije su rasle među arapskim državama, jer su ove države imale nekoliko sigurnosnih sporazuma međusobno. Početna izraelska agresija na egipatski Sinajski poluotok eskalirala je, uvlačeći Siriju i Jordan u sukob.
U ovom trenutku UN je pokušao intervenirati s nekoliko rezolucija koje su bile ignorisane. Ključna područja u Palestini su evakuisana, bombardovana, potom okupirana i kasnije kolonizovana od strane doseljenika.
To uključuje mjesta kao što je Qalqilya, gdje je raseljeno 12.000 ljudi, kao i stratešku okupaciju marokanske četvrti u Istočnom Jerusalemu, gdje je srušeno 100 domova, a na njihovom mjestu izgrađena nova naselja.
Međutim, ovaj obrazac okupacije, iako nesrazmjeran, ne odnosi se samo na Palestince. Do danas, Golanska visoravan, koja je međunarodno priznata kao suvereni teritorij Sirije, ostaje okupirana od strane Izraela.
Godine 1967, na tom području je živjelo blizu 150.000 Sirijaca, od kojih je najmanje 50.000 prisilno raseljeno. Danas ukupna populacija okupirane Golanske visoravni iznosi blizu 50.000 ljudi, od kojih su polovina jevrejski doseljenici koji su se tamo doselili od tada.
Egipat je pretrpio desetine hiljada žrtava i izgubio kontrolu nad Sinajskim poluostrvom i Pojasom Gaze, Jordan je izgubio kontrolu nad Zapadnom obalom kao i Istočnim Jerusalemom. Čini se da su prisilna raseljavanja, posebno u svjetlu nedavnih prisilnih raseljavanja u Jerusalemu danas, bila namjerna, a ne samo posljedice nasilja.
Danas, izraelska okupacija regije i dalje traje, a Naksa služi kao podsjetnik stanovnicima Jordana, Sirije, Egipta, pa čak i Libana, da cionistički entitet kontrolira velik dio njihovih sloboda.
Ono što se najviše ističe je da ove susjedne i prijateljske zemlje nemaju pristup jedne drugima isključivo zbog izraelskih sigurnosnih briga, što se odnosi i na kopneni pristup kao i na okupaciju zračnog prostora.
Regionalni komercijalni letovi često su obavezni zaobilaziti izraelski zračni prostor, što znači da putuju znatno duže nego što je zapravo potrebno, doslovno nanoseći finansijsku štetu svakom pojedinačnom letu.
Južni dio Libana, oslobođen od okupacije tek 2000. godine, uzrokovao je ekstremne podjele među Libancima i još uvijek igra veliku ulogu u suvremenoj sektaškoj politici.
Kako je Liban još uvijek formalno u ratu s Izraelom, stanovnicima nije dopušten ulazak na palestinske teritorije, iako veliki dio stanovništva čine izbjeglice iz Palestine, kako iz Nakbe, tako i iz Nakse. Službenici UNIFIL-a trajno su se preselili u južni libanonski guvernorat Sour, pokušavajući, loše, da održe mir u pograničnim gradovima.
Arapi, čak i oni sa sigurnosnim sporazumima, nemaju lako dopuštenje za ulazak u Palestinu. Putovanje kopnom unutar regije praktično je nečuveno u trenutnom geopolitičkom okruženju.
Izraelski izvori danas eksploatišu vodne resurse Jordana, s brojnim izvještajima koji ukazuju na isušivanje rijeke Jordan i Mrtvog mora kroz preusmjeravanje vode, uz dodatno odlaganje projekta za vodu koji je očajnički potreban u Jordanu. Na taj način, Jordan je u suštini talac u ovom aspektu.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
