Kako prebroditi emocionalne traume nakon zemljotresa u Turkiye?

Tokom posljednjih 50 godina, istraživanja mentalnog zdravlja jasno su pokazala da se nakon prirodnih katastrofa često javljaju različita stanja mentalnog zdravlja. Nikoga neće iznenaditi činjenica da su depresija i tuga vrlo česte posljedice. Kod mnogih će se pojaviti i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) te razne vrste anksioznosti.

Broj ljudi kod kojih se razviju neki poremećaji mentalnog zdravlja varira u zavisnosti od vrste katastrofe. Naprimjer, nakon ciklona, poplava i šumskih požara blizu 10 posto djece razvije značajna stanja emocionalnog zdravlja povezana s katastrofom. Ključni faktor predviđanja je percepcija prijetnje – jeste li mislili da ćete umrijeti tokom događaja.

Neka istraživanja su pokazala povećanu mogućnost PTSP-a od 5 do 8 puta ako je osoba doživjela ozbiljnu prijetnju. Zemljotresi obično rezultiraju većom stopom mentalnih problema nakon katastrofe. To je zbog relativno veće stope smrtnosti i povezanog realnog povećanja percepcije prijetnje, često većih dokaza razaranja i zastrašujuće prirode naknadnih zemljotresa.

Rezultati istraživanja također pokazuju veće stope problema s mentalnim zdravljem kod djece i adolescenata u odnosu na odrasle, visoke stope kod žena i ljudi koji imaju manje društvenih veza. Bitno je navesti da svako može razviti ove sindrome mentalnog zdravlja nakon katastrofe. To nije ograničeno na one koji već imaju problema s mentalnim zdravljem.

S pozitivnije strane, sada postoje vrlo efikasne intervencije za stanja mentalnog zdravlja poslije katastrofe. Nakon ove potresne katastrofe, broj onih kojima je potrebna njega mogao bi nadjačati bilo koji sistem usluga. Međutim, novorazvijene kratke intervencije koje može izvesti širok raspon stručnjaka mogu biti ključ za više ljudi koji će primiti intervenciju.

Oporavak uvijek traje duže od očekivanog, a kada je riječ o zemljotresima u Turkiye, trebat će mnogo godina s obzirom na veličinu katastrofe i tragičan broj smrtnih slučajeva.

Zemljotresi su također poznati po velikim oštećenjima infrastrukture kao i stambenim oštećenjima, za čije će otklanjanje trebati vremena, a to dovodi do sekundarnih emocionalnih izazova. Mnogi pojedinci se dobro nose s početnom katastrofom, ali postanu depresivni šest ili dvanaest mjeseci kasnije, nakon kombinacije stalne tuge i hroničnog stresa povezanog s teškoćama ponovnog uspostavljanja života.

U smislu ključnih etapa emocionalnog oporavka; nakon početne faze potrage i spašavanja koja dominira prvim mjesecom, postoji korist od ohrabrivanja ljudi da se vrate što je moguće većem broju rutina. Naprimjer, djeca koja se vraćaju nekom obliku školovanja. Rutine su vrlo korisne iz emocionalne perspektive i omogućuju nam da ostavimo po strani traumu na kratko vrijeme.

Nakon povratka rutinama, slijedi faza promoviranja povezanosti zajednice. Postoje jasne emocionalne koristi od dijeljenja nevolja s drugima, razmišljanja, brige za druge i uključenosti u projekte oporavka zajednice. Posebna psihološka intervencija u ovom trenutku pomaže pojedincu da ne vidi svijet kao svijet stalnog i neizbježnog rizika; taj položaj samo pomaže da se održi hiperbudnost i nervni sistem koji je stalno spreman za “borbu ili bijeg”, a ne za oporavak.

Primjena ove intervencije je teža zbog nepredvidive prirode zemljotresa i stalnih podsjetnika na naknadne zemljotrese. Drugi ključni psihološki zadatak je suzbijanje fobičnog izbjegavanja, vraćanjem na prijašnja mjesta i aktivnosti. Ipak, ovo je težak zadatak nakon zemljotresa, kada se posvuda mogu vidjeti podsjetnici na zastrašujući događaj.

Otprilike šest mjeseci nakon događaja trebalo bi staviti snažan naglasak na pripremu za „dugo putovanje“. Takav naglasak potiče ljude da shvate da je mogućnost fizičkog preopterećenja velika i da se adrenalin prvobitne reakcije ne može održati mjesecima.

Moramo se emocionalno i fizički pripremiti za hronične nevolje i stres, a ovaj način razmišljanja nas donekle štiti od neizbježnih zastoja i kašnjenja u obnovi i ponovnom uspostavljanju usluga. Konačno, nakon pregovaranja o emocionalnim izazovima kao što su godišnjice, neki u zajednici će doživjeti posttraumatski rast – osjećaj većeg uspjeha, nakon što su pregovarali o tako tragičnom događaju.

Drugi, nažalost, neće biti te sreće.

Iz perspektive pružanja usluga, ohrabrio bih kolege da im se obrate, da dopru do njih, jer postoji mnogo stručnog znanja u pogledu obrazovanja, obuke i implementacije usluga širom svijeta.

Svaki profesionalac koji je prošao kroz takav događaj zna vrijednost prenošenja ove mudrosti i resursa kako bi se pomoglo onima koji su započeli put oporavka.

Napomena: Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.