Banalnost zla: Charlie Hebdo ismijava žrtve turskog zemljotresa

Postoje neke stvari koje su toliko očito pogrešne i groteskne da je potrebna određena vrsta bezdušnih i ljudi punih mržnje da ih smatraju prihvatljivim – ili čak smiješnim. Naravno, ovdje mislim na nedavno objavljenu karikaturu neukusnog francuskog satiričnog magazina Charlie Hebdo koja ismijava hiljade turskih i sirijskih žrtava koje su stradale ili ostale bez domova i u oskudici nakon smrtonosnih zemljotresa koji su pogodili regiju, a čiji epicentar je bio u gradu Kahramanmaras na jugu Turske.

Prirodno, i vrlo prikladno, ova akcija je naišla na široku kritiku i bijes, jer su je očito gotovo svi shvatili kao bezosjećajnu, neprikladnu i motiviranu rasističkim i antimuslimanskim tendencijama koje su duboko ukorijenjene u francuskom društvu.

Francuska historija mržnje prema muslimanima

Prvo, važno je napomenuti posljedice francuskog kolonijalizma i dugu historiju rasističkih stavova prema muslimanima, čak i francuskim građanima, u samoj Francuskoj. Carska Francuska je nekada vladala ogromnim teritorijama u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, a njeno naslijeđe rasističkog kolonijalizma ostavilo je duboke rane koje tek treba da zacijele. To uključuje ukorijenjeni rasizam i predrasude prema muslimanima, od kojih se mnogi i danas suočavaju s diskriminacijom u Francuskoj – diskriminacijom koju na samom vrhu francuske vlade promovira niko drugi do sam predsjednik, Emmanuel Macron.

Sirijom su direktno vladali Francuzi, koji su proveli više od četvrt stoljeća između 1920. i 1946. godine dehumanizirajući sirijski narod i pokušavajući da unište njihov suverenitet i pravo na samoopredjeljenje. Ova historija kolonijalizma i rasizma se filtirirala u današnje moderno francusko društvo, dehumanizirajući muslimane i prisiljavajući urednike časopisa poput onih koji rade za Charlie Hebdo da misle kako je ova vrsta gnusnog čina prikladna. To je također učinilo turske i sirijske žrtve zemljotresa posebno ranjivim na ovu vrstu bezosjećajne i štetne "satire", koja nastoji izmamiti jeftin smijeh iz još friških rana stradalih.

Štaviše, postupci časopisa očito su manifestacija bijesne mržnje prema muslimanima. Rastuće antimuslimansko raspoloženje rastući je problem u Francuskoj i mnogim drugim zapadnim zemljama, karakteriziran potpuno iracionalnim strahom i mržnjom prema islamu i muslimanima. Ovaj strah i mržnja često su podstaknuti negativnim stereotipima i dezinformacijama, i veliki su doprinos marginalizaciji i diskriminaciji s kojima se suočavaju muslimani, ne samo u Francuskoj, nego i šire.

Ismijavanjem turskih i sirijskih žrtava zemljotresa, Charlie Hebdo ne samo da održava ove negativne stereotipe, nego i doprinosi već raširenoj antimuslimanskoj mržnji u Francuskoj i šire. Uzmimo, naprimjer, naslov koji se spominje u karikaturi: karikaturisti se posebno raduju razaranju koje je zadesilo pretežno muslimanski narod i objašnjavaju kako “nisu morali čak ni tenkove slati”. Drugim riječima, sijaju od oduševljenja gledajući razaranja koja su nanesena muslimanima kakva bi donio razorni rat.

Plačite za Francuskom, ali se smijte muslimanima

Ismijavanje ljudi nakon tragedije nikada nije prihvatljivo, bez obzira na njihovu vjeru ili etničku pripadnost. Naprimjer, kada je sam Charlie Hebdo napadnut 2015. godine, Turci, ni na državnom, ali ni na društvenom nivou, nisu se upuštali u masovno izrugivanje. Naprotiv, država je poslala svog visokog diplomatu u Pariz u znak solidarnosti s Francuskom protiv terorizma.

Žrtve zemljotresa pretrpjele su velike gubitke i traume i zaslužuju da se prema njima postupa s dostojanstvom i poštovanjem. Ismijavanje njihove patnje nije samo podlo, već šalje i poruku da njihovi životi i njihova iskustva nisu vrijedni poštovanja, kao ni životi njihovih porodica i voljenih. Ova vrsta poruke posebno je štetna u kontekstu francuskog i šireg zapadnog društva, koje je već duboko podijeljeno po rasnim i vjerskim osnovama.

Satira je moćno sredstvo i može imati dubok utjecaj na ljude koje cilja, kao i na percepciju javnosti. Satira se često koristi za osporavanje moći i razotkrivanje nepravde i licemjerja. Međutim, kada se satira koristi za ismijavanje ljudi koji su već marginalizirani i ranjivi, to im samo dodatno nanosi štetu. Ovo je posebno tačno kada su ljudi na meti žrtve tragedije, jer su već u stanju ekstremne ranjivosti i nevolje, a udaranje ranjivih nikada nije dobro, da ne spominjemo koliko je nemoralno.

Pa ipak, ovo nije ništa novo za Charlie Hebdo, doista odvratnu publikaciju koja je čak smatrala da je i prikladno i smiješno zbijati šale o italijanskim žrtvama zemljotresa kao različitim vrstama tjestenine 2016. Također, 2016. godine, ko može zaboraviti da je časopis pokazao kako mu nedostaje išta što bi i najmanje ličilo na ljudskost i pristojnost kada su ismijavali leš dvogodišnjeg Alana Kurdija, sirijskog izbjeglice koji se utopio u moru dok je njegova porodica pokušavala pobjeći od rata i krvoprolića?

S druge strane, Charlie Hebdo je želio da cijeli svijet plače za njim i Francuskom kada su bili izloženi napadu, ali smatra da je prikladno ismijavanje smrti i razaranja koje pogađa muslimane. Kada je toliko moralno bankrotirao, mislim da se sa sigurnošću može reći da časopis kao što je Charlie Hebdo nije ništa drugo do jeftina krpa dizajnirana da se nasmiju krajnje desničarski fašisti – koji uživaju u muslimanskoj krvi.

Dok je Kahramanmaras doslovno nazvan po svom herojstvu – vrlini koju trenutno ima u potpunosti i koja se očituje u kompletnom području katastrofe – Charlie Hebdo će zauvijek ostati upisan u historiju zbog svoje podlosti. I, uprkos boli koju svi osjećamo, to je jednačina s kojom možemo živjeti.