Analiza tekućih neprijateljstava može biti izazovna usred magle rata i intenzivnih emocija na obje strane.
Obično je teško shvatiti motivaciju učesnika i uzročno-posljedične veze kada žar radnje još traje.
Međutim, toliko se toga dogodilo tokom desetljeća da je relativno lakše vidjeti šta se događa u vezi s dugogodišnjim palestinskim pitanjem i njegovim implikacijama na kompleksne web regionalne igrače.
Današnji odgovori duboko su ukorijenjeni u jučer, a bez razumijevanja prošlosti sigurno nećemo uspjeti analizirati sutrašnje događaje.
Ujutro 7. oktobra, pod zastavom operacije "Poplava Al-Aksa", Hamasova brigada Qassam pokrenula je odvažnu infiltraciju iz blokirane palestinske enklave Gaze u južni Izrael preko kopna, zraka i mora.
Baraž od hiljada projektila pratio je njihov odvažni potez. Ova eskalacija dovela je do tragično velikog broja poginulih na obje strane, pri čemu je Hamas uzeo izraelske zarobljenike, uključujući vojno osoblje, kao adut za pregovaranje za buduće pregovore.
Psihološka trauma nanesena hiljadama izraelskih građana je neosporna. Jedno je jasno: izraelski obavještajni i sigurnosni aparati pretrpjeli su značajan udarac svom ugledu.
Ovo nas primorava da postavimo ključno pitanje: Šta leži u korijenu procesa koji nas je doveo do ove tačke? Koja je linija raskoraka ispod izraelsko-palestinskog sukoba? Sve dok ne nađemo odgovore, svaka analiza će ostati uprljana predrasudama, poput većine zapadnih narativa, koji zamagljuju izraelske zločine i ignorišu nevolje Palestinaca koji žive u opkoljenoj Gazi, zatvoru na otvorenom.
Osnovni uzrok današnje naizgled nepremostive krize može se pratiti do upornog stava Izraela, odnosno njegovog frenetičnog kolonijalnog nagona, uprkos svim osudama i rezolucijama Ujedinjenih naroda.
Kolonijalni način razmišljanja pretočio se u sistematski aparat ugnjetavanja, koji ima za cilj da opstruira integraciju Palestine u globalni sistem kroz rješenje s dvije države zasnovano na granicama iz 1967. godine.
Izraelska država i doseljenici su gađali civile, raseljavali Palestince iz njihovih domova, ometali međunarodnu pomoć, kršili brojna individualna prava i slobode i ograničili palestinsku teritoriju na nekoliko stotina kvadratnih kilometara bez pristupa vanjskom svijetu.
Naivno je očekivati da će otpornost palestinskog stanovništva zauvijek izdržati takav pritisak.
Razumijevanje ove istine niti legitimira napade na civile s bilo koje strane, niti prikazuje lanac događaja kao iznenadne pojave. Dijagnostikovanje nagomilanog društvenog nezadovoljstva je preduslov za sagledavanje današnje stvarnosti.
Proteklih nekoliko dana, unutrašnji i vanjski akteri, unutrašnja politička previranja unutar Izraela, pojačan iranski utjecaj u regiji, optužbe o strateškoj podršci i snabdijevanju opreme Hamasu, te potencijalna umiješanost Hezbollaha preko Libana i Sirije u slučaju da Iran uoči značajnu prijetnja—o svim ovim stranama se opširno raspravlja u medijima.
Međutim, jedna stvar ostaje jasna: odgovor na to kako smo dospjeli ovdje ne može se pronaći bez citiranja historije. Bez postizanja političke nezavisnosti Palestine, zajedno s integracijom u širi svijet kroz slobodne i poštene izbore, institucionalizaciju i ekonomski razvoj, svi ovi unutrašnji i vanjski akteri nastavit će slijediti svoje koncepte rješenja na različite načine.
U suštini, aktivna linija rasjeda koja tinja ispod regiona je vrhunac svih prepreka na putu palestinske državnosti, što je čini osnovnim uzrokom nedavnih seizmičkih pomaka.
Kako bi se mirovni proces pokrenuo, neophodno je osnažiti mehanizme koji predstavljaju volju palestinskog naroda i osigurati njihovo uključivanje.
Na kraju krajeva, oni su trajne žrtve ovih nepravdi i njihov se glas treba čuti. Stoga će jezik diplomatije imati prednost, čak i ako mnogi stručnjaci pogoršavaju situaciju dehumanizirajući svoje protivnike.
Ukratko, diplomatija je put naprijed, bilo danas ili sutra, a efikasni posrednici su potrebni kada neprijateljstva prestanu.
Prvobitne naznake Evropske komisije da će obustaviti humanitarnu pomoć Gazi nisu se ostvarile.
Čak i predlaganje takvog koraka samo dokazuje da takvi akteri imaju ozbiljnu pristrasnost i nemaju uravnoteženu poziciju. Dakle, ne moraju biti za stolom.
Od samog početka, stav Turkiye je bio orijentisan na rješenje. Naglasak predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana na rješenju s dvije države i pozivi na suzdržanost i senzibilitet od prvog dana, njegov kontinuirani angažman sa stranama i njegovo razmatranje regionalnih mirovnih scenarija u dugoročnim planovima su značajni pristupi.
Slično tome, Katar ima ovaj senzibilitet i predočio je diplomatske inicijative, što se pokazalo u njegovom angažmanu u pregovorima između Hamasa i Tel Aviva o zamjeni zarobljenika. Druge zemlje Zaljeva će također posvetiti veću pažnju palestinskom pitanju u napretku, za razliku od njihovog prvobitnog prezirnog pristupa i govora o tom pitanju. Neki od njih, poput Saudijske Arabije, mogli bi čak igrati posredničku ulogu.
Razbijanje kruga nasilja i uspostavljanje pravednog i trajnog mira jedini je način da se osiguraju interesi svih, smanje regionalne tenzije i omogući veći ekonomski prosperitet za sve. Stoga je govoriti jezikom diplomatije i omogućiti razgovore između protagonista najbolji put naprijed.
Napomena: Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
