Prema istraživanju međunarodne agencije "Small Arms Survey" sa sjedištem u Ženevi, na svijetu postoji više od milijardu komada vatrenog oružja, od kojih je većina u rukama civila, a mnoge od zemalja regije nalaze se u vrhu liste država s najvećim brojem komada oružja na stotinu stanovnika.
2018. godine provedeno je posljednje istraživanje, prema kojem se procjenjuje da je blizu 85 posto komada oružja u civilnim rukama, 13 posto u vojnom arsenalu, a dva posto u vlasništvu agencija za provođenje zakona.
Otprilike četiri od deset komada vatrenog oružja posjeduju američki civili, jer Sjedinjene Američke Države imaju četiri posto svjetske populacije, ali njihovi civili drže oko 40 posto svjetskog vatrenog oružja.
SAD ima oko 121 komad vatrenog oružja na svakih stotinu stanovnika, što ovu zemlju čini prvom na listi, dok je drugi na listi Jemen s oko 53 komada oružja na stotinu stanovnika.
Koje pozicije su zauzele zemlje regije?
Na trećem i četvrtom mjestu, navodi "Small Arms Survey" nalaze se Crna Gora i Srbija, s jednakim brojem komada oružja na stotinu stanovnika, odnosno 39,1. Navodi se da u Srbiji civili imaju 2.719.000 komada oružja, od čega 1.186.086 registrovanog i 1.532.914 neregistrovanog. U Crnoj Gori postoji 245.000 komada oružja, 103.536 registrovanog i 141.464 neregistrovanog.
Bosna i Hercegovina se nalazi na 11. mjestu, a prema podacima "Small Arms Survey", na stotinu stanovnika registrovana su 31,2 komada oružja. Navodi se da je u BiH ukupno 1.185.000 komada oružja, od čega je 353.000 registrovano, a 832.000 neregistrovano.
Nešto bolja je statistika Sjeverne Makedonije, koja je na 13. mjestu s 29,8 komada oružja, s ukupnim brojem 621.000, dok je Kosovo na 17. mjestu s 26,3 komada na stotinu stanovnika, odnosno posjeduje ukupno 436.000 komada oružja.
Na kraju liste nalaze se zemlje kao što su Indonezija i Japan koje nemaju više od jednog komada vatrenog oružja na 100 stanovnika.
Tragični događaji u fokus stavili ovu tematiku
Početkom maja 2023. godine svijet i regiju su preplavile slike masovnih ubistava u Srbiji, u kojima je život izgubilo 15 osoba. Zbog toga je Vlada Srbije najavila strožije mjere za posjedovanje oružja, te je pokrenula kampanju predaje ilegalnog oružja za koje građani Srbije nisu bili dužni objašnjavati porijeklo.
No, dva masovna ubistva nisu bile jedine vijesti iz regionalne crne hronike. Nedugo potom, u školama i drugim javnim ustanovama nerijetko su se bilježile prijetnje mladih osoba da će “iskopirati” ove strašne zločine, i to ne samo u Srbiji.
Jedan od posljednjih sličnih nemilih događaja desio se i u Bosni i Hercegovini, u Lukavcu, kada je maloljetnik iz vatrenog oružja ranio prosvjetnog radnika.
Sve navedeno uznemirilo je regionalnu javnost, u fokus stavilo problematizaciju ilegalnog posjedovanja oružja, ali i potaknulo brojna druga pitanja poput: zašto i kako maloljetna lica pristupaju vatrenom oružju, zašto roditelji ne vode više računa o odlaganju istog, te na koncu, možda i najbitnije, kako i zašto mlađe generacije dobijaju poriv za činjenjem takvih (ne)djela.
