U Hrvatskoj se transplantacije organa izvode u pet kliničkih i bolničkih centara, a prema podacima Eurotransplanta, upravo je Hrvatska u posljednjih deset godina zemlja s najvećim brojem donora po glavi stanovnika u Evropi.
U Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu, od unapređenja transplantacijskog programa s Eurotransplantom, transplantirano je ukupno 235 srca, a samo od početka 2023. godine do kraja aprila obavljeno je 11 ovakvih transplantacija.
Većinu transplantacija srca odradio je kardiohirurg, šef Zavoda za kardijalnu i transplantacijsku hirurgiju u KB Dubrava i voditelj transplantacijskog programa, dr. Igor Rudež.
On u pomenutoj bolnici radi već 27 godina, a u intervjuu za TRT Balkan je rekao da je od ukupnog broja odrađenih transplantacija u ovoj bolnici, on lično obavio 120, dok je na 50-ak učestvovao kao asistent.
„Praktično od početka godine smo sad već izveli 11 transplantacija. Međutim, u prva dva mjeseca smo gotovo svake sedmice transplantirali, i to je svojevrsan rekord za našu bolnicu sigurno, a definitivno i za našu zemlju i za regiju, tako da se radujemo našim uspjesima“, rekao je dr. Rudež za TRT Balkan.
Transplantacijski program u Hrvatskoj unaprijeđen je 2007. godine kada je ova zemlja ušla u Eurotransplant.
„Eurotransplant je nevladino udruženje, organizacija koja objedinjuje zemlje Beneluxa, Njemačku, Austriju, Sloveniju, Hrvatsku, a sada i Mađarsku. I iz područja od preko 100 miliona ljudi se zapravo dobivaju organi, ali isto tako mi dijelimo svoje organe sa svim tim zemljama“, objašnjava kardiohirurg.
Dr. Rudež dodaje da je svijest Hrvata o transplantacijama jako razvijena, što je, kako navodi, zasluga zdravstvenog sistema, „odnosno odgovornih u zdravstvenom sistemu koji su prvenstveno radili na razvoju svijesti odgovornih građana“.
Prema podacima Eurotransplanta, u prošloj 2022. godini iz Hrvatske je za transplantaciju iskorišteno 279 organa preminulih davaoca, od čega šest gušterača, 88 jetri, 36 pluća, 34 srca i čak 117 bubrega.
„Sama potreba za doniranjem organa je nešto što je nadnacionalno, nadvjersko. Najviše što možete nekom pokloniti je život. Vlastita smrt, ako predstavlja život za nekog drugog, za 5-6 ljudi je nešto što je nenadoknadivo."
Proces transplantacije srca: Sreća i strah
Pacijenti koji čekaju organ najviše se nadaju tom jednom sudbonosnom pozivu, u kojem će saznati da je organ koji je baš njima potreban, dostupan i spreman za transplantaciju, što samim tim znači i novi početak njihovog života. Ali, kako reaguju pacijenti kada prime takav poziv?
„Prvo budu zbunjeni, jer poziv obično dođe u nekakvo gluho doba noći, kada mi uspijemo sve organizirati. Zbunjenost, smetenost... Međutim, oni se vrlo brzo priberu jer smo ih mi instruirali da moraju očekivati poziv u bilo koje doba dana ili noći. I u najkraćem mogućem roku su zapravo onda u našoj bolnici i mi ih pripremamo za transplantaciju. U svakom slučaju, bude veselje i strah.“
Doktor objašnjava da je prije samog zahvata, transplantacija cijeli niz događaja koji tome prethodi. Prvenstveno se radi identifikacija ponuđenog organa koji najčešće dolazi iz nekog udaljenog centra.
„Ne mora nužno organ biti u Hrvatskoj ili u našoj bolnici, nego bude u Njemačkoj, Austriji ili bilo gdje. I onda slijedi logističko organiziranje puta, jer naša ekipa koja ide po srce mora otići, recimo, u Hamburg. Istovremeno se priprema transplantacijska ekipa. Dakle, dolazi bolesnik u bolnicu te se on priprema. Od trena kada se srce zaustavi u mjestu gdje se vade organi, do trenutka kada se srce ponovno pokrene, ne bi smjelo proći više od četiri sata. Četiri i pol maksimum. Sve što je duže od toga... rezultati su loši“, navodi dr. Rudež.
Dr. Rudež: Bez muzike ne operišem
Jedan od ključnih faktora uspješnosti transplantacije jeste i saradnja tima koji operiše, gdje, kako kardiohirurg navodi, nema „ja“, nego „mi“.
„To je usklađeni mehanizam gdje svi sudionici moraju savršeno funkcionirati, poznavati se i naravno poznavati struku i materiju. Ukupno su za stolom dva hirurga, jedan specijalizant, instrumentarka, pomoćna instrumentarka, dvoje kolega na perfuziji - mašini srce-pluća, dva anesteziologa i anesteziološki tehničar. Dakle, to je 14-15 ljudi samo u transplantacijskoj ekipi.“
Pored transplantacijske ekipe, u ovom procesu su važni i eksplantacijska ekipa u kojoj su hirurg, asistent, instrumentarka i perfuzionista, te transportna ekipa koja najčešće zračnim putem odlazi po eksplantirani organ i donosi ga u bolnicu gdje se nalazi pripremljeni pacijent. Sama operacija transplantacije traje 40 do 45 minuta.
„Neko kaže da operacija traje od trena kad napravite rez do trena kad bolesnik izađe iz bolnice. Međutim, ono što slijedi nakon samog zahvata je ono što je ključno - moramo dozvoliti srcu da se oporavi od oštećenja koje je izazvano vađenjem, transportom i u periodu u kojem je bilo bez krvi. Tako da, u suštini, za nekakvih dva do tri sata je sve gotovo“, objašnjava dr. Igor Rudež.
Međutim, za operacijsku ekipu koju predvodi dr. Rudež, okolnosti tokom operacije su neobične jer „za vrijeme operacije uvijek svira muzika. Svira hard rock poput Led Zeppelina, i to je nešto bez čega ne operišem“, kaže on.
Uspješni i neizbježni tragični ishodi
Uspješna operacija automatski znači zadovoljstvo operacionog tima i sreću pacijenta.
„Najčešće oni ne osjete ništa. Prvo pitanje bi bilo: „Zar je već gotovo?“. I vrlo brzo se pacijenti nauče živjeti s novim organom koji prihvataju odmah kao svoj. Rijetke su pojave da, ako ih ima, bolesnici reaguju depresijom, nekakvim sumnjama i slično. Ali, i za to ima lijeka“, objašnjava Rudež.
Međutim, postoje i neizbježni, tragični ishodi, ali kako ovaj kardiohirurg kaže, smrt je dio života, a samim tim i sastavni dio posla doktora i hirurga, ali na nju se i nakon mnogo godina iskustva teško naviknuti. Također, neizbježno pitanje koje se nameće nakon takvih ishoda je – je li moglo biti drugačije?
„Naravno da nastojimo da te smrti budu što rjeđe, međutim, one su neizbježne i nikad se ne možete naviknuti na smrt jer je doživljavate s jedne strane kao vlastiti neuspjeh i istovremeno kao podstrek. Sami sebe preispitujete: „Šta sam mogao učiniti da bih to spriječio, i jesam li uopće mogao išta učiniti?“. Tako da, na neki način u svim tim smrtima ima i nešto dobro. Teško se naviknuti, i sa više od 30 godina ovog posla nikad se u potpunosti čovjek ne navikne na smrt. Međutim, morate naći snage i hrabrosti za ići dalje jer, sutra je novi dan, novi bolesnik koji iziskuje vašu punu koncentraciju i spremnost na pomoć“, kaže dr. Rudež.
Uspješnost transplantacija srca u Hrvatskoj iznad svjetskog prosjeka
Dr. Rudež je objasnio da se uspješnost transplantacija izvedenih u Kliničkoj bolnici Dubrava mjeri na jednu, pet i deset godina.
„U našoj bolnici jednogodišnje preživljenje je oko 90%, petogodišnje oko 78%, dakle, gotovo 80%, a desetogodišnje 65%. Što je za nekoliko postotaka iznad svjetskog prosjeka. Tako da smo i tu jako dobri.“
Fizika i metafizika
Identitet donora se nikada ne otkriva, pa porodica primaoca nikada ne zna odakle i od koga je srce došlo. Ipak, zabilježeno je da nakon transplantacije srca pacijenti poprime osobine donora te promijene stil i način života, Ali, kako ovaj kardiohirug navodi, „ne promijene se svi, a i ukoliko se desi, do promjene ne dolazi u potpunosti“.
Dakle, dolazi do usvajanja osobina donora srca, „to je bizarno, ali te se stvari dešavaju. Ne znamo kada i koliko je to zapravo prisutno, međutim, sasvim sigurno postoji“, ističe kardiohirurg.
Kako je rekao, neki promijene način života, pa od jednog sjedilačkog života počnu planinariti, voziti bicikl, jer je srce donora bilo u sportisti.
„Jedan pacijent je dobio srce iz Njemačke od jednog mladića koji je stradao, a koji je bio alpinista, stradao je na treningu. Nakon uspješne transplantacije, nakon što je došao kući, iz jednog sjedilačkog života se potpuno promijenio. Osnovao je planinarsko društvo u Udruženju “Transplant”. Počeo je planinariti i u potpunosti promijenio stil i način života. Tako da, neke stvari nisu samo fizičke, neke su i metafizičke.”
Rudež dalje navodi da neki promijene druge životne navike pa se počnu motati po kuhinji, saditi cvijeće, postanu nježniji, plaču...
„Dva mjeseca nakon jedne transplantacije supruga bolesnika nas je nazvala i pitala šta smo mu mi učinili? Mi nismo znali na šta se referira. U svakom slučaju, on se kada je došao kući počeo motati po kuhinji, miješati u kuhanje, pospremati i uglavnom uređivati. Srce je bilo od donorice, dakle, od ženskog davaoca i očito da je poprimio neke osobine prethodne vlasnice“, naglašava doktor.
Nezamjenjivi životni poziv heroja brojnih pacijenata
Doktor Rudež ipak, uz sve uspjehe i neizbježne padove, kaže kako nijedan drugi posao ne bi želio raditi u životu.
“Mogao bih raditi svašta, ali ne bih želio. Mogu zaista reći da sam blagoslovljen time da radim posao koji volim. I zapravo to nije posao, nego radim ono što volim. Naravno, ima lijepih trenutaka, ima tužnih trenutaka, ali ako svojim znanjem, umješnošću u svom životu možete spasiti samo jedan ljudski život, onda je svrha vašeg ovozemljaskog postojanja ispunjena”, zaključuje dr. Igor Rudež u razgovoru za TRT Balkan.
