Dizajniranje novčanica umjetnički je posao, uz poštivanje državno-pravnih normi. Preko izgleda novčanica, to jeste njihovog dizajna, moguće je rekonstruisati preciznu sliku historijata neke države i saznati više o kulturi, državnosti i njenim tehnološko-naučnim dostignućima.
Dok je britanska funta s likom kraljice na svakoj novčanici nastojala očuvati i uveličati status velikog, nepokolebljivog kraljevstva, na američkim dolarima dominiraju bivši predsjednici kao simbol nastanka i trajanja tog državnog ujedinjenja.
Evropa, s druge strane, koja vuče bogatu historiju ratovanja i s tim velike državne i državničke promjene, u dizajnu novčanica ima otklon prema prikazu historijskih događaja, državnih velikana te umjetničkih i naučnih dostignuća kako bi se izgradila svijest o bogatoj kulturnoj baštini. Zemlje Balkana nisu izuzetak s obzirom na trusnu političku prošlost, a evo u koje valute se 'razlomio' bivši jugoslavenski dinar.
Bosna i Hercegovina
Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, zemlja nije imala stabilnu monetarnu politiku niti vlastitu valutu. Tokom i nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu u zemlji se plaćalo bosanskohercegovačkim dinarima tzv. bonovima (koje je izdavala Narodna banka Bosne i Hercegovine od 1992. do 1998. godine), sve dok nije uspostavljena Centralna banka Bosne i Hercegovine (CBBiH).
'U Bosni ništa nije lako' rekao je Warren Coats, ekonomista specijaliziran za monetarnu politiku, koji je kao član MMF-a radio na uspostavljanju monetarnog sistema i CBBiH.
Prije upotrebe same konvertibilne marke (KM) čije je ime, nakon mjeseci pregovora i odbijenih naziva, predložio David Lipton iz američkog Ministarstva finansija, nacrt Zakona o Centralnoj banci BiH (usvojen u maju 1997. godine) predvidio je 'kupone' s obilježjima dva entiteta, koji su se uz bh. dinare i njemačku marku koristili do usaglašavanja zvaničnog dizajna KM-a i početka njegove upotrebe.
Coats je u svojoj knjizi „Jedna valuta za Bosnu (Kreiranje Centralne banke Bosne i Hercegovine)“ koju je izdao 2007. godine, naglasio koliko se međunarodnim pomagačima bilo teško usaglasiti s novim, tripartitnim političkim rukovodstvom Bosne i Hercegovine u vezi sa samim izgledom monete.
“U pregovorima MMF-a s tročlanim predsjedništvom u Bosni i Hercegovini o novom Zakonu o centralnoj banci došlo je do kompromisa u vezi sa značenjem jedinstvene valute i prihvatanja da će biti izdate dvije verzije valute. One bi imale ‘zajedničke elemente dizajna, kao i različite elemente dizajna za Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku.’ Međunarodna zajednica je bila odlučna da će dvije verzije izgledati što sličnije, i svaka je morala biti prihvatljiva za oba entiteta,” napisao je Coats u svojoj knjizi.
Dogovoreno je, dakle, da se novčanice izdaju u dvije veoma slične verzije kako bi se zadovoljile sve tri strane. Obilježja entiteta su izbačena, a naziv ‘kupon’ zamijenjen je konvertibilnom markom. Svaka novčanica morala je imati naziv Centralne banke Bosne i Hercegovine pisan i ćirilicom i latinicom. Ćirilični naziv centralne banke je smješten na vrhu za verziju koja se štamapala za RS, a latinični naziv je na vrhu za verziju koja se štampa za Federaciju.
Najveći spor tročlanog Predsjedništva vodio se zbog simbola koji će biti prikazani na novčanicama. Srpska strana je u pregovorima isprva nudila srpske patriote poput Gavrila Principa te slike poput najpoznatije - 'Povlačenje sa Kosova' 1389. godine. S druge strane, Federacija je takve prikaze odbijala i u jednom trenutku kao rješenje ponudila biljke.
Konvertibilna marka je zvanična valuta u BiH od 1998. godine, a zbog teških pregovora dizajn je nametnuo tadašnji visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Carl Westendorp.
Novčanice konvertibilne marke krase imena i portreti pisaca koji su doprinijeli razvoju bh. kulture - ali ponovo u dvije verzije, što je slikovito prikazivalo i podijeljeni kulturni identitet. Tako se na nekim novčanicama apoena 50 KM pojavljuje bošnjački pjesnik iz 20. stoljeća Musa Ćazim Ćatić, a na drugim srpski pjesnik Jovan Dučić. Jedna verzija novčanice od 100 maraka prikazuje srpskog pisca i aktivistu Petra Kočića, a druga ima bosansko-hrvatskog pjesnika Nikolu Šopa.
Izgledom jedinstvene su bile novčanice od 5 KM i 200 KM. Na svim novčanicama u vrijednosti 5 KM našao se romanopisac Meša Seimović koji je rođen u Tuzli 1910. godine, a živio je u različito vrijeme u Beogradu i Sarajevu. Nobelovac Ivo Andrić smatrao se idealnim rješenjem za jedinstvenu novčanicu u vrijednosti 200 KM. Kozmopolit koji je rođen 1892. u mjestu Dolac kod Travnika, a roditelji su mu živjeli u Sarajevu. Studirao je u Zagrebu i živio u različitim periodima u Beogradu, Trstu, Marseju, Parizu, Berlinu, Briselu i Ženevi.
Hrvatska
Krvoločna, pohlepna, bezobrazna, obijesna, lukava, bespoštedna, predatorica, ubica iz zabave, štetočina – sve su ovo epiteti koji opisuju kunu, životinju po kojoj je hrvatska moneta dobila naziv. Kuna je životinja koja je rasprostranjena širom svijetu, nije ugrožena niti je endemska vrsta, samim tim ni za Hrvatsku nije naročito značajna, a ipak hrvatska valuta nosi ime po ovoj maloj životinji.
Razlog leži u historijskoj važnosti kada se u Hrvatskoj umjesto novcem plaćalo dragocjenim kuninim krznom ili kuninim nožicama. Kunino krzno je u srednjovjekovnoj Hrvatskoj bilo sredstvo naturalnog plaćanja poreza zvanog kunovina ili marturina. O plaćanju kuninim nožicama datiraju podaci iz 1018. godine, kada se na otoku Cresu porez plaćao s 40, odnosno s 50 kuninih nožica koje je ubirao venecijanski dužd.
Kunin lik se na kovanom novcu prvi put pojavljuje u 13. i 14. stoljeću, za vrijeme Banovine Hrvatske, a poznato je da je kuna bila novčana valuta za vrijeme Drugog svjetskog rata od 1941. do 1945. na području tadašnje Hrvatske. Današnja kuna kao hrvatska valuta na snazi je od 1994. godine, nakon što je potpuno izbačen prijašnji hrvatski dinar, koji je kao prijelazno rješenje bio platežno sredstvo od 23. decembra 1991.
Dizajn hrvatske kune ne prati zamršene historijske političke odnose već prikazuje ključne historijske ličnosti te države. Hrvatske kovanice je dizajnirao hrvatski umjetnik Kuzma Kovačić, a novčanice Miroslav Šutej i dr. Vilko Žiljak.
Na licu novčanice od 1000 HRK nalazi se Ante Starčević, hrvatski političar, publicist i književnik iz 19. stoljeća, na naličju je kip kralja Tomislava i zagrebačka katedrala. Novčanicu od 500 kuna krase Marko Marulić ‘otac hrvatske književnosti’ i Dioklecijanova palača u Splitu na naličju.
200 kuna: Stjepan Radić, hrvatski političar, književnik i publicist i osječka Tvrđava na poleđini,
100 kuna: ban Ivan Mažuranić, hrvatski pjesnik, prevodilac i političar, a na poleđini riječka katedrala Svetog Vida,
50 kuna: Ivan Gundulić, hrvatski barokni pjesnik i dramatičar, dok je na poleđini dubrovački Stari grad,
20 kuna: ban Josip Jelačić, jedan od najznačajnijih hrvatskih političara, a na naličju je dvorac Eltz u Vukovaru
10 kuna: biskup Juraj Dobrila, preporoditelj istarskih Hrvata, te pulska Arena i tlocrt Motovuna na poleđini.
Novčanica od 5 kuna više nije u opticaju, a na njoj su bili Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski, vođe urote hrvatskog i ugarskog plemstva, a na poleđini je varaždinski Stari grad.
Kovanice postoje od 1, 2 i 5 kuna. Lipe su kovane u novčićima od 1, 2, 5, 10, 20 i 50 lipa, s tim da se najmanje, 1, 2 i 5, danas već rijetko viđaju. Hrvatske kovanice iskovane u neparnim godinama nose imena biljaka i životinja na hrvatskom, a one iskovane u parnim godinama nose imena na latinskom jeziku.
Hrvatska zbog ulaska u Evropsku uniju od januara 2023. mijenja platežni sistem iz kune u euro, a plan da se kuna stavi na hrvatski euro propao je zbog skandala o plagiranju kada je dizajner izgleda kovanice Stjepan Pranjković ‘optužen’ da je kopirao fotografiju kune Britanca Iana H. Leacha iz 2005. godine.
Bez obzira na skandal o plagiranju, mnogi Hrvati se pitaju zbog čega se u ovoj promjeni ponovo nameće životinja kuna koja nije autohtona za tu državu. Lovci su saglasni da bi se umjesto kune na kovanici trebala naći svjetski poznata pasmina dalmatinac, koja vuče 4000 godina staro porijeklo upravo iz Hrvatske.
Crna Gora
Crna Gora je jedina zemlja koja nije članica Evropske unije, a koja kao službenu valutu već dvadeset godina koristi euro. Podgorica stoga nema pravo naručiti printanje novčanica sa simbolima značajnim za Crnu Goru.
Uvođenje eura u platni sistem 1. januara 2002. godine bio je jednostrani potez crnogorske vlasti i smatra se historijski dobrom odlukom, koja je utrla put ka nezavisnosti države četiri godine kasnije, te sačuvala privredu i građane od finansijske nestabilnosti.
Prije uvođenja eura Crnogorci su koristili njemačku marku. Paralelno s njom, od novembra 1991. godine koristio se crnogorski dinar. Tadašnji, a i sadašnji predsjednik Milo Đukanović je njemačkom valutom pokušao stati u kraj hiperinflaciji. Da bi konverziju 2002. godine učinili relaksiranijom i smanjili utjecaj na povećanje cijena, monetarne vlasti su dvovalutni sistem njemačka marka – euro produžili do juna 2002. godine.
Građani su brzo stekli povjerenje u evropsku valutu, pa su u redovima čekali ispred banaka kako bi zamijenili marke. Ljubiša Krgović, prvi guverner Centralne banke Crne Gore, u intervjuu za Politiku je rekao da je uvođenje eura bila historijski dalekosežna i dobra odluka za Crnu Goru.
“S eurom smo uveli stabilnost i sigurnost. Bio je veliki pritisak na nas da se vratimo na dinar nakon smjene Miloševića, ali mi smo već bili daleko odmakli u procesu osamostaljivanja u ovom segmentu. S eurom se mogao mnogo lakše i brže okončati proces pristupanju EU, što se, nažalost, nije desilo. Onemogućen je utjecaj političara na monetarnu politiku koji je u prošlosti često bio poguban. Euro je bio osnov za strane investicije. Olakšao je život i međunarodnu komunikaciju građana i privrede, i još mnogo toga”, ocijenio je Krgović.
Iako je proizvela brojne pozitivne efekte, stručnjaci iz monetarne oblasti smatraju da je, odlukom da pređe na euro, Crna Gora izgubila monetarni suverenitet, a time i sredstva monetarne politike.
Dok Hrvatska brine o tranziciji s kune na euro i posljedicama koje bi mogle uslijediti, u Crnoj Gori je aktualno pitanje hoće li zemlja morati izbaciti euro iz sistema plaćanja kako bi ušla u Evropsku uniju pa ponovno uvoditi euro ili će ga uspjeti zadržati.
“U slučaju napuštanja eura, crnogorski zvaničnici navode da bi se država suočila s određenim rizicima, kao što su povećana inflatorna očekivanja, pogoršanja fiskalnih disbalansa, rast sive ekonomije, smanjenje stranih direktnih investicija i recesija”, navela je Evropska komisija u jednom od ranijih izvještaja.
Evropska pravila nalažu da država mora da bude članica EU kako bi koristila euro kao zvaničnu valutu, te da poštuje mastrihtske kriterije koji podrazumijevaju budžetski deficit od tri posto BDP-a i javni dug do 60 posto BDP-a, što Crna Gora ne ispunjava.
Ekonomski analitičar i ministar rada i socijalnog staranja iz redova Narodne stranke iz tranzicijskog perioda 2000-tih, Predrag Drecun, očekuje da će Evropska unija od Crne Gore tražiti da se odrekne eura kako bi ušla u EU.
“Poglavlje 17 će se posljednje zatvoriti. Bugarska, Češka, Rumunija, Švedska, Hrvatska, Poljska i Mađarska su van eurozone, a Danska je u nekom međustatusu, s opcijom da izađe. Mi sad koristimo euro prećutnom saglasnošću EU autoriteta. Ukoliko bi nam EU dozvolila da koristimo euro protivno kriterijima kojima se odobrava njegova upotreba u EU, moguće je da izazove neke političke potrese unutar same Unije. Ukoliko nam ne dozvoli, moguća je velika nestabilnost u Crnoj Gori, pa je pitanje kako bi tako nestabilna država mogla da bude dio EU. Sreća je što smo mala ekonomija za EU relacije, pa možda zažmure zbog toga” ističe Drecun u intervjuu za Politiku.
Srbija
Srpski dinar ima najduže ukorijenjenu historiju u odnosu na valute ostalih zemalja u regionu. Iduće, 2023. godine, srpski dinar će obilježiti 150. godišnjicu postojanja s obzirom na to da je kao valuta ustanovljen donošenjem Zakona o kovanju srpske srebrene monete 12. decembra 1873. godine. S obzirom na dug period postojanja, dinar je pretrpio promjene prateći promjene vlasti.
Iako se 19. stoljeće uzima kao zvanični nastanak dinara kao valute, ona se prvi put spominje 1214. godine, u vrijeme Stefana Prvovjenčanog, a od tada se bilježi da je dinar kovao svaki srpski vladar. Dinar je predstavljao jedno od najvažnijih obilježja samostalnosti i državnosti srednjovjekovne države. Sav srednjovjekovni novac Srbije se kovao isključivo u srebru zbog povlačenja zlata iz opticaja.
Centralna banka Srbije nosi naziv Narodna banka Srbije od 2. jula 2003. godine, kada ujedno počinje da izdaje novčanice i kovanice s novim grbom banke. Međutim, u opticaju su još nekoliko godina bile novčanice koje nose oznaku Narodna banka Jugoslavije, a prestale su vrijediti 1. januara 2007. godine.
Danas, s oznakom Narodna banka Srbije, u opticaju su novčanice u apoenima od 10, 20, 50, 100, 200, 500, 1.000, 2.000 i 5.000 dinara, kao i kovanice od dinar, dva, pet, 10 i 20 apoena. Na licu i naličju papirnih novčanica nalaze se portret i figura za Srbiju historijski važnih ličnosti, uz skice poput tvrđava i predmeta.
Na licu novčanice od 10 dinara nalaze se portret Vuka Stefanovića Karadžića, reformatora srpskog jezika, otvorena knjiga i Karadžićev pribor za pisanje, koji je dio stalne postavke Muzeja Vuka i Dositeja u Beogradu, kao i tri slova moderne srpske azbuke. Ova novčanica prvi put je izdata 2006. godine, a dizajn je mijenjan 2011. i 2013. godine.
Portret naučnika Nikole Tesle, formula za jedinicu magnetne indukcije, prikaz električnog pražnjenja, prikaz jednog Teslinog postrojenja - na licu su novčanice od 100 dinara. Naličje također prikazuje elemente vezane za Teslin život, o čijem porijeklu se spore Hrvatska i Srbija. Rođen je u selu Smiljan u Hrvatskoj, a potječe iz pravoslavne porodice.
Sjeverna Makedonija
Makedonski denar službena je valuta Sjeverne Makedonije. Valutu izdaje Narodna banka Republike Sjeverne Makedonje, a denar je uveden 26. aprila 1992. godine. Tada je denar bio ekvivalent jugoslavenskom dinaru iz 1990. godine.
Makedonija, koja je u to vrijeme bila republika u sastavu bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), proglasila je nezavisnost 8. septembra 1991. godine. Proveden je referendum na kojem se više od 95 posto građana koji su izašli na birališta izjasnilo za nezavisnost. Uslijedilo je i monetarno osamostaljivanje.
Prema pisanju New York Timesa, u nastojanju osamostaljivanja valute već u januaru 1992. pojavila se nova valuta pod nazivom ‘makedonka’.
Na novčanicama ‘makedonke’ bio je crtež solunske Bijele kule. To je spomenik i muzej na obali Soluna, glavnog grada regiona Makedonije u sjevernoj Grčkoj. S obzirom na spor oko teritorije i naziva države između tadašnje Makedonije i Grčke, ovo je izazvalo veliki bijes u Grčkoj pa makedonska vlast taj novac nikada nije zvanično upotrebljavala.
U maju 1993. u promet je puštena nova verzija denara koji je vrijedio kao 100 starih denara.
Novčanice, kao u Srbiji, postoje u apoenima od 10, 50, 100, 500, 1000 i 5000 denara, a kovanice u iznosima od 1, 2 i 5 denara te 50 denija. Naziv potječe od naziva rimskog novca denarijusa, s obzirom na to da je 168. godine p.n.e. teritorija Makedonije potpadala pod vlast Rima, nakon makedonsko-rimskih ratova.
Sjevernomakedonske novčanice ukrašene su relikvijama, prikazima artefakata i tradicionalnih, za Sjevernu Makedoniju važnih objekata. Tako se na novčanici od 10 denara nalazi Torzo egipatske boginje Izide, a na poleđini je križ kao simbol kršćanstva te podni mozaik iz episkopske bazilike kod drevnog grada Stobi. Prvo izdanje je iz 1996, a posljednje, s manjim promjenama, iz serije 2020-2022.
Novčanica od 500 denara na licu ima zlatnu pogrebnu masku koja je pronađena u Tebeništi, a datira iz 6. st. p.n.e, dok je na naličju cvijet mak koji raste u Đevđeliji, gradu na jugu Sjeverne Makedonije. I ova novčanica je prvi put izdata 1996. godine, a redizajnirana je izdata u seriji 2020-2022.
Danas Centralna banka Sjeverne Makedonije istražuje mogućnost uvođenja digitalne verzije službene valute zemlje.
