Zašto su pljačke banaka sve zastupljenije u Libanu

Naprimjer, 17. septembra 28-godišnja Sali Hafiz upala je u banku sa pištoljem igračkom svog rođaka i tražila svoju ušteđevinu od zaposlenih u filijali.

U onome što je izgledalo kao prava pljačka banke, bankari su na licu mjesta brzo bili savladani te su dozvolili podizanje 13.000 dolara sa njenog štednog računa. Hafiz je prethodno ostala bez pristupa vlastitoj ušteđevini jer je libanska vlada postavila ograničenje uzimanja novca za svaki bankovni račun kao mjeru da popravi posrnulu ekonomiju u državi. Hafiz je prema tom pravilu mogla da podigne samo 200 dolara mjesečno, što nije bilo dovoljno za liječenje raka njene sestre.

Lažna pljačka je još jedan snažan pokazatelj javnog očaja Libana uzrokovanog ekonomskim previranjima koja traju godinama u zemlji, što je dovelo do niza pljački banaka koje su izvršile pojedine štediše koji su samo tražili vlastita sredstva.

Takozvani ekonomski kolaps koji je izazvan ljudskim faktorom, a koji je započeo 2019. godine, sada je gurnuo više od 80 posto stanovništva u Libanu u siromaštvo, što je izazvalo niz očajničkih reakcija. Država pati od nestašice lijekova, hrane i dugih prekida električne energije, uz niz drugih posljedica nastalih vrlo lošim upravljanjem libanskih vlasti.

Dok neki upoređuju ovu situaciju sa "Ponzijevom shemom", poznatija i kao piramidalna prevara, drugi su je pak nazvali "neuspješnom državom", a stvarnost situacije na terenu je da je ona suštinski ozbiljno otežala život i pristup sredstvima za život čitavog stanovništva u zemlji.

Naime, nakon posjete Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) Libanu koja je okončana 21. septembra, vođa misije Ernesto Rigo kazao je: “BDP se smanjio za preko 40 posto od 2018. godine, inflacija je i dalje trocifrena, devizne rezerve opadaju, a paralelni kurs je dostigao 38.000 libijskih dinara u odnosu na američki dolar. Usred kolapsa prihoda i drastično smanjene potrošnje, institucije javnog sektora propadaju, a osnovne usluge stanovništvu su drastično smanjene. Nezaposlenost i siromaštvo su na historijski visokom nivou.”

On ističe da iako vlada ostvaruje određeni napredak u ekonomskim reformama koje je predložila ranije ove godine, one su stigle previše kasno.

Ključni razlog zašto ovo snažno utiče na stanovništvo u cjelini je taj što su komercijalne banke širom države zamrznule štednju vlasnika računa i uveliko ograničile pristup tekućim sredstvima. Iako su ljudi višestruko pokušavali da protestuju zbog neadekvatnosti vlade i pozivali na reformu, na to se uvijek odgovaralo nasiljem države.

Kao odgovor na ovu trogodišnju noćnu moru, danas se ljudi okreću nikada prije viđenim taktikama kako bi zadovoljili osnovne potrebe.

Pljačke banaka

U glavnom gradu sve je više slučajeva pljački banaka sličnih onoj koju je izvela Sali Hafiza. Naprimjer, otac napada Centralnu banku tražeći pristup svojim sredstvima kako bi platio liječenje za bolesnog sina. Nakon incidenta u kojem je učestvovala Sali, još pet pokušaja pljačke dogodilo se širom zemlje. Iako su izvršena neka hapšenja, većina optužbi je odbačena.

Mnogi su pušteni kućama nakon što su demonstranti tražili njihovo oslobađanje. Kako su se brojni od ovih incidenata prenosili uživo, Libanci su ih brzo podržali jer nije bilo drugog rješenja.

Banke su se kao odgovor odlučile na zatvaranje objekata na skoro sedmicu dana i zaprijetile zatvaranjem na neodređeno vrijeme kao odgovor na rizike za zaposlene kao rezultat ovih “populističkih“ pokušaja. Banke su potom izdale saopštenje u kojem navode da će se ponovo otvoriti nakon "razmatranja trenutnih teških sigurnosnih uslova i potrebe da se održi sigurnost klijenata i zaposlenih u nedostatku adekvatne zaštite od strane države".

Obale Tripolija

Neki ljudi u državi imaju još manje opcija, što uzrokuje porast nesigurnih pokušaja migracije ove godine. Srceparajući izvještaji tokom vikenda potvrdili su da su se 94 osobe ugušile u blizini obale Tartusa u Siriji nakon što su napustile Tripoli u sjevernom Libanu. Čamac je prevozio do 150 libanskih i palestinskih osoba i porodica, uključujući starce i djecu. Još uvijek nije jasno kako je čamac potonuo, a spasilačke akcije libanskih nevladinih organizacija uspjele su spasiti neke od putnika.

U izvještaju se navodi da se “broj ljudi koji su otišli ili pokušali napustiti Liban morem gotovo udvostručio između 2020. i 2021. godine, saopštila je agencija UN-a za izbjeglice ranije ovog mjeseca. Brojka je ponovo porasla za više od 70 posto u 2022. godini”.

Ovo je uslijedilo nakon sličnog razornog incidenta u aprilu koji je rezultirao sa sedam potvrđenih smrtnih slučajeva i dugačkom listom ljudi čija sudbina još uvijek nije poznata.

Dok je libansko stanovništvo žalilo zbog ovih užasavajućih gubitaka ljudskih života, retorika libanske vlade o ovom pitanju do sada je, zbog nedostatka boljeg izraza, bila u potpunosti pod domenom "okrivljavanja žrtava".

Postoji jasan konsenzus, kako na lokalnom tako i na međunarodnom nivou, da je situacija u Libanu sve strašnija i opasnija. Međutim, na lokalnom nivou nije bilo istinskih napora ka vraćanju dostojanstva i građanskih i ekonomskih prava građana ili stanovnika.

Na međunarodnom planu globalni fondovi pomoći nerado rade sa državom koja ne pokazuje nikakav napor da iskorijeni korupciju i korumpirane modele upravljanja. Iako stvari mogu ostati u zastoju na ovom nivou, životna stvarnost svakoga ko živi u Libanu se konstantno pogoršava.

Ovo ne samo da je neodrživo i osigurava veliki neuspjeh države, već će se, što je vrlo jasno, određeni slojevi stanovništva prije nego drugi okrenuti opasnim metodama kako bi osigurali vlastitu sigurnost kao ljudska bića.

Opasne reakcije javnosti na ovu tešku i nemoguću situaciju će se i dalje pojavljivati, a osim što se nastavlja pritisak na vladu i važna međunarodna tijela, ključno je organizirati se oko tih odgovora i pružiti podršku.