Tayeb Salih, „Sezona seobe na sjever“
Ako je orijentalizam bio način da Zapad zamišlja Istok u kreiranju diskursa koji je omogućio razvoj i ponovno stvaranje određenog identiteta, šta onda možemo primijetiti o evoluciji književnog svijeta u ovoj ''postkolonijalnoj'' eri unutar uma modernog ''domoroca''?
S jedne strane postoje ozbiljni pisci, novinari i komentatori koji su doveli u pitanje staru evropsku karakterizaciju Istoka (Amitav Ghosh, Teju Cole, Rohinton Mistry, Susan Abulhawa, Abdulrazak Gurnah), međutim, s druge strane imamo i pisce koji nude drugačiji, ali poznat pogled o Istoku. Predstavljeni kao ''insajderi'', oni pričaju priče kako bi razotkrili strašnu stvarnost očajnog društva.
Često je protagonist mlada žena ili djevojka, koju treba spasiti, ne samo od vlastitog opresivnog okruženja (obično njenog oca ili muških rođaka), već i od cjelokupnog društva. Njen san i ambicija nisu ništa komplikovaniji od toga da bude jednostavno „slobodna“, da pobjegne od svog napuštenog i osuđenog postojanja. Ova radnja nije nova ili originalna i može se pronaći u mnogim starim orijentalističkim radovima, s jedinom razlikom što smo hrabrog bijelog protagonistu zamijenili mračnijim.
U djelima kao što je ''Majmunska šapa'' (1902) W.W. Jacobsa, ''Kim'' Rudyarda Kiplinga (1901), ''Srce tame'' (1899) Josepha Conrada i ''Prolaz u Indiju'' (1925) E.M. Forstera, vidimo bijelog istraživača kako ulazi u zemlje Istoka, samo da bi poželio pobjeći nakon što je shvatio da tamo nema ništa drugo osim bijede i smrti. Zemlja i njeni ljudi su prokleti, domorodac je nasilan i devijantan, a žena, obično skrivena ili suzdržana, nije ništa drugo do sjena koja dolazi i odlazi.
Ako nakratko zanemarimo direktni vojni intervencionizam globalnog Sjevera na globalnom Jugu od takozvanog ''kraja'' kolonijalnog perioda, možemo analizirati načine na koje je evropska dominacija nad Orijentom ostala nesputana.
U našem postmodernom ''postkolonijalnom'' svijetu radnja mnogih priča ostaje prilično ista. Kada su Sjedinjene Američke Države izvršile invaziju na Afganistan 2001. godine, rečeno nam je da su žene skinule burke u znak slavlja kao znak konačne "slobode". Ovo izjednačavanje hidžaba i marame s građanskim pravima i vjerski sankcioniranim nasiljem (Jabbra, 240) i dalje se koristi kao oruđe zapadnog intervencionizma podržanog nekim dijelovima literature. Amerikanci su 2003. godine napali još jednu muslimansku državu, ovaj put Irak. Opet, žene su bile na čelu onoga što Zillah Eisenstein naziva “imperijalnim feminizmom”.
Kako bi dodatno ojačali argumente i retoriku za Amerikance koji donose slobodu ratom, pojavila se cijela književna industrija kako bi potvrdila i podržala službeni zapadni stav. Ove knjige bi potkrijepile stare namjere koristeći izmišljene likove zasnovane na stvarnim mjestima i vremenima. Naprimjer, ''Lovac na zmajeve'' (2003) Khaleda Hosseinija bio je za mnoge uvod u Afganistan i korišten kako bi opravdao američku invaziju i kasniju okupaciju.
Angelina Jolie se 2017. godine pridružila imperijalnoj feminističkoj akciji sa animiranom adaptacijom knjige ''Djevojčica iz Afganistana'' (The Breadwinner) (2001), koju je napisala Deborah Ellis. Knjiga govori o očajnoj mladoj afganistanskoj djevojci koja, nakon što je izgubila oca od talibana, nema drugog izbora nego da se preruši u dječaka kako bi postala jedini hranitelj porodice. Napisan, finansiran, produciran i režiran od potpuno bijele ženske ekipe, ''The Breadwinner'' je osvojio priznanje kritike (ima 95 posto odobravanja Rotten Tomatoesa), jer je ispričao priču koja se „usuđuje suočiti s otrežnjujućim stvarnim problemima s neuobičajenim poštenjem”.
Dok je literatura kasnog kolonijalnog doba bila predmet analize i kritike dugi niz decenija (najpoznatija od njih u ''Orijentalizmu'' Edwarda Saida,1978), ''Confronting Empire'' (2000) Eqbala Ahmada ili ''Bijednici Zemlje'' (1961) Frantza Fanona, dozvoljavajući nekome da shvati svoje mjesto u vremenu pod konstruktima imperijalne ambicije, moderna književnost, koja na sličan način podržava neokolonijalne evropske ratove i intervencije, ostaje neupitna. Kada se ratovi postavljaju kao etička moralna obaveza, malo ko se usuđuje da dovede u pitanje premisu i poziciju predstavljenu u književnosti, dajući piscima nevjerovatnu fleksibilnost da kreiraju fantastične priče bez opravdavanja zapleta.
Priče kakva je ''The Breadwinner'' dobile su pohvale zbog svog čarobnog pripovijedanja, a njeni likovi, potpuno izmišljeni, slave se zbog svoje hrabrosti. U međuvremenu, Hosseinijev ''Lovac na zmajeve'' zamijenjen je stvarnim akademskim materijalom i korišten od nevladinih organizacija i instituta za visoko obrazovanje za edukaciju mladih ne samo o historiji Afganistana, već i o vrlo ozbiljnim i pravovremenim temama kršenja ljudskih prava, vjerskog fundamentalizma i izbjeglica i raseljavanja. Ipak, niko ne postavlja očigledno pitanje: može li i treba li se izmišljena knjiga koristiti s takvim neupitnim autoritetom?
Druga izmišljena djela pokušavaju isto i postižu određeni uspjeh. Naprimjer, ''Tri šoljice čaja'' (2007) Davida Olivera Relina i Grega Mortensona, ''Pripovjedačeva kći'' (2002) Saire Shah, ''Knjižar iz Kabula'' (2002) Asne Seierstad i ''Krevet crvenog cvijeća'' (2005) Nelofera Pazira.
Ako je literaturu napisanu tokom evropske kolonijalne ere lako odrediti zbog njenih problematičnih orijentalističkih tema, onda je literaturu napisanu u odbrani evropskih i američkih ratova teško odrediti uvođenjem 'domaćih' autora u njenu službu.
„Insajderski“ domorodac nudi naizgled pouzdaniji glas za modernu „budnu“ generaciju, koja odbacuje stare imperijalne ambicije svojih predaka i želi da vidi pravedniji svijet. Insajderski domorodac je autentičan, a ako argumenti insajderskog domoroca nisu dovoljni, moderni imperijalni feminizam je tu da ponudi rješenje.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
