Državljani Republike Turkiye koji su imali pravo glasa na ovim izborima (više od 65 miliona građana) još jednom su pokazali visok stepen demokratskih, civilizacijskih vrijednosti izlaskom na predsjedničke i parlamentarne izbore s 89-procentnom izlaznosti i gotovo bez ijednog incidenta. Ta činjenica je za svaki respekt u svjetskim razmjerama i može poslužiti mnogim zemljama kao primjer.
Izbori su održani u veoma polarizovanoj društveno-političkoj situaciji u trenutku kada je svijet globalno u novim geopolitičkim preslagivanjima u kojima Turkiye obilježava 100. godišnjicu postojanja Republike i nastoji provesti zacrtane vizije za 21. stoljeće.
Rezultati izbora u prvom krugu glasanja su pokazali da je aktuelni predsjednik Recep Tayyip Erdogan, i pored jake opozicije s kojom se godinama suočava unutar i izvan Turkiye, uspio zadržati značajnu prednost u odnosu na svoje protukandidate. Također, na parlamentarnim izborima Narodni savez, koji predvodi AK partija, ostvario je gotovo 50 posto glasova, što je izuzetan uspjeh. To će reći da su građani Turkiye dobrim dijelom zadovoljni rezultatima rada vladajuće strukture, ali i u međuvremenu napravljenim novim stranačkim savezima, a treba dodati i to da je rijetkost u političkim odnosima da se jedna vladajuća struktura na demokratski način održi prilično dobro nakon 21 godine vladavine u izuzetno dinamičnoj zemlji kakva je Turkiye.
Prema trenutnim rezultatima, očekuje se pobjeda aktuelnog predsjednika Erdogana u drugom krugu izbora, jer mu je potrebno pola boda za natpolovičnu većinu.
Među zajnimljivim pokazateljima ovih izbora je glasanje za predsjedničke kandidate u dijaspori. Erdogan je izgubio tri posto podrške u odnosu na izbore iz 2018. godine (sa 60 posto na 57 posto), dok je Kemal Kilicdaroglu dobio 39 posto, što je značajna podrška i rezultat ujedinjenja opozicije.
Ono što je posebno zanimljivo je značajna podrška koju je dobio opozicioni kandidat u pojedinim dijelovima svijeta, poput zemalja Balkana. Erdogan je tijesno pobijedio i to ispod 50 posto samo u BiH i na Kosovu. Ti rezultati će biti posebno interesantni za analizu unutar vladajućih struktura u Turkiye.
Također, primjetno je da je AK partija zasebno izgubila značajnu podršku (sa 42 na oko 35 posto podrške), što je bilo očekivano zbog "zamora materijala" i još nekoliko društvenih procesa o kojima se govori u Turkiye posljednjih godina, a što je posljedica duge vladavine. Međutim, taj zaostatak je nadoknadila dobrim koalicionim kapacitetom i njenim rezultatima. Glasači su manjom podrškom čak 15 posto u odnosu na predsjednika Erdogana poručili AK partiji da je vrijeme za određene reforme unutar stranke, ali i drugačiji pristup prema pojedinim oblastima političkog rada poput ekonomije i obrazovanja.
Jedan od rezultata izbora je i stabilna i solidna podrška koju su na nivou različitih stranaka, ali i na nivou predsjedničkog kandidata Sinana Ogana (pet posto), dobili turski nacionalistički politički krugovi koji u svojim politikama zagovaraju nultu stopu tolerancije prema terorističkim organizacijama, ali i prema migrantima (primarno iz Sirije), kojih je više od četiri miliona nastanjeno u Turkiye. Ipak, očekuje se da glasovi koji su dodijeljeni Sinanu Oganu budu bliži aktuelnom predsjedniku nego opozicionom protukandidatu, premda je još rano o tome govoriti u definitivnim kategorijama.
Kada je riječ o opozicionom Nacionalnom savezu koji predvodi najveća opoziciona stranka u Turkiye CHP (Narodna republikanska stranka), ona je oko sebe okupila ideološki heterogene političke aktere, od ljevice do krajnje desnice, a rezutati izbora za parlament su im donijeli mnogo manje podrške od očekivane, posebno u anketama koje su rađene pred izbore.
Smatram da je ključni razlog neuspjehu opozicije potkapacitiranost, bezličnost i neharizmatičnost kandidata za predsjednika Kemala Kilicdaroglua, koji je u političkoj karijeri već izgubio deset izbora/referenduma od vladajuće političke garniture predvođene Erdoganom.
Primjetno je bilo da je i među samim opozicionim liderima bilo nezadovoljstva tom kandidaturom. Ovaj kandidat je glavni razlog zbog čega je i stranka CHP ostala ponovo na oko 25 posto glasova podrške, što je fijasko u odnosu na očekivano.
Jedan od najzanimljivijih rezultata ovih izbora je to da su tri opozicione stranke desnog političkog krila, DEVA partije koju predvodi Ali Babacan, Gelecek partije koju predvodi Ahmet Davutoglu i Saadet partije koju predvodi Temel Karamollaoglu uspjeli sa liste CHP-a dobiti 34 parlamentarca od ukupno 169 mjesta koje je dobio CHP u Velikoj narodnoj skupštini Republike Turkiye.
Smatram da su oni jedini politički profitirali unutar opozicije na ovim izborima imajući u vidu da su ankete predviđale za sve tri stranke broj glasova ispod jednog procenta. Ovo pokazuje i da podrška bazičnoj opozicionoj stranci u Turkiye slabi i da je ona sada ispod 20 posto.
Jedan od zanimljivih rezultata je i ulazak Yeniden Refah partije u parlament sa pet zastupnika, a koju predvodi Fatih Erbakan, sin Necmettina Erbakana. On se sa svojom strankom pojavio prvi put na izborima ispred Narodnog saveza. Fatih Erbakan zagovara iste politike i ideje koje je zagovarao njegov otac, a to su politički islam, konzervatizam, anticionizam, euroskepticizam i antiliberalizam.
Ovi izbori su još jednom pokazali da mnogi zapadni politički centri moći, imajući u vidu njihova očekivanja i pisanja prije izbora, ne razumiju ni Turkiye ni tursku naciju, odnosno ne mogu da dokuče dubinu društveno-političkih i kulturoloških odnosa koji vladaju u toj zemlji.
Nažalost, i na prostoru Balkana ostali smo uskraćeni za relevantne analize tokom predizborne kampanje, ali i u postizbornim komentarima. Mediji se zadovoljavaju manje-više preuzimanjem servisnih informacija iz zapadnih medijskih krugova koji su dobrim dijelom pristrasni, što se najočitije moglo vidjeti na stranicama pojedinih novina i magazina u Evropi.
Autor: Dr. Sedad Bešlija
Autor je koordinator Balkanskog centra za analizu i studije - Balans.
Napomena: Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
