Sposobnost dokazivanja identiteta i pristup uslugama u svoje ime presudan je preduslov za razvojne ciljeve povezane s obrazovanjem, finansijskom inkluzijom, zdravstvom i rodnom ravnopravnošću.
Prije pandemije, državni monopol na cirkulaciju nacionalnog identiteta uvijek se činio prihvatljivim za postizanje ovog cilja. Nagli prestanak ličnih usluga dao je novi zamah razvoja potencijalu sistema digitalne identifikacije i prateću ulogu za razvoj proširenja djelovanja inovatora.
Dramatično širenje pružanja usluga na daljinu prošle godine bilo je daleko složenije za oko milijardu ljudi kojima još uvijek nedostaje bilo koji oblik digitalne identifikacije. Ova situacija bila je još izraženija u Africi i Aziji, u kojima su nesrazmjerno prisutni oni koji nose status siromašnih, koji potiču iz ruralnih predjela, žene i izbjeglice.
Ove zapanjujuće brojke ne prikrivaju samo identitetske propuste o kojima se govori u stavci 16.9 UN-ovih ciljeva za održivi razvoj, već pokazuju da je obespravljenom globalnom nižem sloju naroda uskraćen pristup na usluge na širokom nivou.
Zapanjujuća je ekonomska i socijalna isključenost uslovljena nemogućnošću identifikacije identiteta i pristupa digitalnim alatima koji su ključni za savremeni život.
To je nešto daleko više od samih osnovnih javnih usluga. Naprimjer, za registraciju SIM kartice, identifikacija je zakonski potrebna u 157 zemalja.
Međusobno povezana priroda problema je ono što ulaganje i kreativnost u njegovom rješavanju čini tako revolucionarnim.
Šta je digitalni identitet?
Digitalni identitet nikada nije bilo jednostavno definisati. Možda je lakše razmotriti porijeklo samih pravnih identiteta jer su oni bili kritični za funkcionisanje državnih birokratija još od antičke dobi.
Oficijelna pisma lokalnih vlasti tradicionalno su se koristila za utvrđivanje identiteta i privilegija njegovog vlasnika. U srednjovjekovnom islamskom svijetu uključivali su čak i ekonomsku komponentu, s naznakom jesu li plaćene porezne obaveze. Poznato je da takvi dokumenti omogućuju pojedincu da prođe dalje od gradskih vrata („porte“ na francuskom, što je i osnova riječi pasoš).
Potrebe 19. i 20. stoljeća pokrenule su moderno računovodstvo koje je pratilo populacijske resurse i prava dostupna građanima. Stoga su formalni identitetski sistemi i dubina njihovog prodora pretendovali da slijede industrijalizaciju i odražavaju državnu sposobnost. Te su pravne identitete, poput nacionalne lične iskaznice (NIC), izdavale nacionalne ili lokalne vlasti i bili su neophodni za pristup širokom spektru javnih i privatnih usluga.
Posljednjih godina, vlade su napravile izmjenu u sistemima identifikacije na papiru i razvile su mogućnosti da se informacije o nekoj osobi čuvaju u digitalnom obliku. Službeni dokumenti koji imaju digitalni pristup mogu imati oblik biometrijskog pasoša ili lične karte s čipom koji se može provjeriti u bazi podataka. Ovi sistemi se mogu temeljiti na različitim karakteristikama i omogućiti pristup proširenom nizu međusobno povezanih usluga s transparentnošću digitalnog otiska.
S obzirom na fleksibilnost, njihov oblik može biti različit i ne mora biti samo fizički dokument koji se može provjeriti samo lično. Platforma digitalnih ID-a mogla bi, naprimjer, na siguran način povezati ličnu kartu pojedinca s registrom birača, s jedne strane, i sistemom socijalnih prava, s druge strane.
Digitalni identiteti se mogu izdavati i od privatnih ili neprofitnih organizacija koje mogu imati širok spektar oblika, od kreditnog izvještaja do zapisa o obrazovnim kvalifikacijama.
Upravo u presjeku javnog i privatnog sektora pronađena su neka od najinovativnijih rješenja za identitet: od pronalaska načina za proširenje djelovanja ID-a, olakšavanjem registracije novorođene bebe putem mobilnih telefona u Pakistanu, do uvođenja novih usluga putem inovativne metode provjere autentičnosti, poput biometrije glasa u Keniji.
Sposobnost identitetskog ekosistema da dosegne sve građane i urodi njihovim povjerenjem očito utječe na učinkovitost državne uprave i održivost ekonomskog razvoja.
Izazovi i mogućnosti
Slično ostalim digitalnim inovacijama, digitalne ID kartice se, svjesno ili nesvjesno, mogu zloupotrijebiti. Koncentracija ličnih podataka, posebno u jurisdikcijama bez režima zaštite podataka, jasna je meta za podle aktere.
Iako su ovi rizici često zastupljeni i u sistemima zasnovanim na papirnom očuvanju podataka, još uvijek smo veoma daleko od toga da u potpunosti shvatimo kako neodgovorni digitalni procesi mogu iznevjeriti povjerenje, prejudicirati pružanje usluga ili preoblikovati obrasce ponašanja, i to sve zbog svog šireg dosega.
Iskreno rečeno, pretpostavljamo da su takvi rizici svojstveni bilo kojoj velikoj digitalnoj tehnologiji i djeluju na osnovi da dobro upravljani ekosistem digitalnih ID-a umanjuje takve ishode slijedeći utvrđene smjernice poput Načela za identifikaciju za održivi razvoj.
Optimističan rezultat se uglavnom oslikava u činjenici da će s digitalnim identitetom biti smanjena neučinkovitost u radu vlade i stvoren ekonomski napredak. Teško je sažeti potencijal ovih sistema jer se prava vezana za digitalni ID povećavaju iz dana u dan.
Za razliku od onih bez ikakvog oblika identifikacije, nosioci ličnih karti mogu se učinkovito uključiti kao građani, potrošači i poslodavci. Veoma popularni izvještaj McKinseya napominje da bi zemlje koje posjeduju kvalitetne i sigurne sisteme za identifikaciju mogle postići značajan rast BDP-a ekvivalentan između 3 i 13 posto.
Iako su rezultati u vezi s finansijskom inkluzijom od velikog značaja, ipak je, kod ranjivog društva, kulturno osnaživanje polje koje je najviše napredovalo nakon šire upotrebe digitalnih identifikacija.
Samo u zemljama Commonwealtha ima više od 230 miliona žena i djevojaka kojima nedostaje pristup službenom identitetu, a omogućavanje pristupa uslugama u svoje ime ključni je ishod za ravnopravnost spolova. Za one koji su u nepovoljnom položaju, službena dokumentacija otvara vrata koja bi mogla promijeniti putanju njihovog života. To je oduzimanje prava i udvostručavanje njihovog društvenog ugovora s državom u trenutku kada se razvijene nacije bore upravo za to.
Pored toga, kako su regionalne intervencije postale uslov za ograničavanje kretanja zbog pandemije COVID-19, usklađeni digitalni identiteti mogu integrisati evidencije o vakcinisanju i historijat mobilnih novčanih transakcija kako bi olakšali neki oblik ograničenog prekograničnog kretanja.
Savremeni ekvivalent pismima kojima je dozvolu da pređu preko granice davao čuvar, može biti u obliku digitalnog novčanika koji ne daje prednost snažnima i u kojima je registrovana i poljoprivredna pomoć. Kada digitalni identifikacijski sistemi budu ovakvi, tek tada se može doći do velike transformacije.
Put koji je pred nama
Prihvatanje ovih sistema i politička volja su i dalje najveće prepreke koje stoje na putu postizanja ovih rezultata.
Sposobnost distribucije NIC sistema tradicionalno je čvrsto počivala samo na državnim birokratijama. Međutim, vlasti počinju prepoznavati da raširena infrastruktura privatnih aktera može biti katalizator distribucije ovih sistema.
Kao primjer za to možemo navesti Nigeriju. Naime, vlada ove zemlje je licencirala operatore mobilne mreže da djeluju kao službeni upisni agenti u nadi da će iskoristiti svoja maloprodajna mjesta širom zemlje kako bi dosegnuli milione neregistrovanih Nigerijaca.
Sposobnost dosezanja do izolovane populacije i ranjivih skupina dovodi telekomunikacijsku industriju u jedinstveni položaj da pomogne premostiti jaz u identitetu. Nadalje, mogu graditi konzorcije koji će povezati te novopečene potrošače sa zdravstvom, obrazovanjem, finansijskim i komunalnim uslugama pomoću mobilne tehnologije.
Da bi se povećalo učešće i ubrzala digitalna transformacija društva, veoma je bitno da mobilni operatori ispune data obećanja i da stvore efikasnu i utjecajnu politiku na ovom polju.
Da bi se omogućila najdinamičnija rješenja za digitalni identitet, čelnici moraju ulagati u jaku digitalnu infrastrukturu i promovisati vladine usluge koje podstiču na usvajanje ID-a. Vlade također moraju osigurati jednostavno funkcionisanje regulatornih režima ako žele podstaći ovo rješenje.
Kao posljednje, a ujedno i najvažnije, vlade snose odgovornost za podsticanje pouzdanog okruženja u kojem se poštuje privatnost. Bez ovog temeljnog povjerenja, vjerovatno neće biti premoštene pogoršane nejednakosti u pristupu koje je, između ostalog, donijela pandemija.
* Mišljenja iznesena u ovom članku su autorska i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
