Tokom predsjedničkih izbora u Rusiji prošle godine, kandidatkinja po imenu "Alice" kandidovala se za predsjednika. Svoju kampanju vodila je pod sloganom "predsjednik koji vas najbolje poznaje" i dobila je nekoliko hiljada glasova. Da budem precizniji, "Alice" je bila sistem umjetne inteligencije (AI). Alice-ina internet stranica, koju je koristila u predizbornoj kampanji, još uvijek radi.
“Alice” nije jedini sistem umjetne inteligencije koji se kandidovao za neku političku dužnost. Prošle godine se na izborima za gradonačelnika u regiji Tama, smještenoj u japanskoj prijestolnici Tokiju, kandidaovala mašina “Michihito Matsuda”, koja se, osvajajući nekoliko hiljada glasova, uspjela plasirati na treću poziciju. Pored “Alice” i “Michihido Matsuda”, mašina zvana “Sam” na Novom Zelandu je također učestvovala u sličnoj utrci. “Sam”, koji je proizveden za učešće na izborima 2020. godine ponio je titulu prvog virtualnog političara na svijetu.
Svi gore navedeni scenariji oslikavaju promjenu politike u novom dobu. U prošlosti su se ljudi natjecali za političku poziciju. Sutra će se mašine natjecati. I sve dok građani postaju razočaraniji i frustriraniji od strane političara - ljudi, moguće je da mašine pobjeđuju na ovim takmičenjima.
Ako pretpostavimo da će AI u narednih nekoliko desetina godina napraviti globalne i korijenite promjene, prevazilazeći sve ono o čemu se sanjalo i maštalo tokom prethodnih tehnoloških dostignuća, onda neće biti isključeno da se u budućnosti na vlasti ljudi nađu zajedno sa mašinama.
Nova tehnološka revolucija neće samo zamijeniti ljude u rutinskim zadacima koje mašine mogu lako ponoviti, već će olakšati automatizaciju složenih zadataka. Nove, inteligentne mašine zamijenit će ljude u svim aspektima života, od vožnje automobila do dijagnosticiranja bolesti i još mnogo toga. Uzimajući u obzir nedavna dostignuća na polju ¨dubokog učenja¨, treba razmisliti šta sve to znači za političare?
Treba napomenuti da jedan dio političara već koristi nove komunikacijske tehnologije. Zamislite da na ovaj način dolaze do birača. Predsjednik Republike Turske Recep Tayyip Erdogan se grupi od nekoliko hiljada ljudi obratio putem holograma. Razmislite i o poruci koja je upućena ovom prilikom. Politički kandidati širom svijeta koriste kanale društvenih mreža kako bi biračima iz različitih grupa uputili različite poruke. Rastuća automatizacija upravljanja više nije naučna fantastika, već stvarnost koju tek počinjemo shvatati.
Zamislite na trenutak koje znanje, vještine i atribute treba posjedovati stvarni političar da bi bio savršen, ako mu je primarni cilj zaista predstavljati svoje birače i realizovati efikasnu političku agendu. Savršen političar može razumjeti probleme sa kojima se suočavaju njegovi birači, izazove sa kojima se suočavaju i politiku koju žele izmijeniti. Savršen političar trebao bi temeljito razumjeti prošlost zajednice, njezino sadašnje stanje i izazove koji predstoje a sve to u cilju razvoja politike kojom će se obraćati biračima i kojom će se stvoriti naprednije društvo. Političari bi trebali biti vješti pregovarači, zalagači za konsenzus i osobe koje znaju upravljati kriznim situacijama. Da li se AI može okarakterizirati ovim osobinama?
Kad je riječ o automatizaciji znanja, AI sistemi snažni su vodiči znanja i mogli bi djelovati kao dragocjeni pomoćnici vladinih službenika. No, kada su u pitanju vještine, onda ih je teško detaljno definisati. Na primjer, trenutno, AI može pomoći u definisanju politike i može reagovati u određenim rizičnim situacijama; no jako je daleko od vještog upravljanja nekim pregovorima ili formiranju politike kojom bi se obraćao javnosti. U narednih nekoliko godina ljudi će i dalje biti potrebni za pružanje emocionalne inteligencije i kreativnosti na političkoj sceni, ali, kako tehnologija napreduje, AI sistemi mogu postati sposobni za izvršavanje složenih zadaća. Pored toga, pošto će se mašine u potpunosti ponašati kao racionalna bića, imitacija ličnih osobina će biti najteži faktor. Prisutnost ljudi u vladi i državnoj administraciji bit će potrebna u skorijoj budućnosti.
U ovom novom dobu, kada se automatizuju vozači, doktori i građevinari, vode se ozbiljne diskusije o tome da li će i politika poprimiti ovaj oblik. Trebamo analizirati rezultate rastućih presječnih tačaka politike i tehnologije. Prije nego što bude kasno, trebamo diskutovati u kakvom svijetu želimo živjeti.
Jedan od mogućih scenarija za budućnost politike je odlučiti se za status quo, gdje vlade mogu razviti ograničenu umjetnu inteligenciju kako bi vratile povjerenje građana u njih poboljšanjem efikasnosti i djelotvornosti javnih usluga, dok bi političar ostao strogo ljudsko zanimanje. Drugi mogući scenarij je da ljudi odluče potpuno automatizovati vladu i predaju vlast sistemima AI tako što će ih postaviti na određene ključne položaje.
Ali, šta ako ljudi za 50 godina odluče vladati zajedno sa sistemima, što znači da će se ljudi i AI sistemi poput "Alice", "Michihito Matsuda" i "Sam" natjecati jedni s drugima za ista mjesta u parlamentu. Možda ovo zvuči pretjerano, ali nije isključen scenarij, koji bismo trebali imati na umu dok raspravljamo o nepromišljenoj budućnosti politike. Treba razmisliti bi li takav oblik političkog sistema vratio povjerenje građana u državne institucije ili bi zasijao novo sjeme nepovjerenja.
Ne znam hoćete li ikada glasati za automatizovanog političara, ali imajte na umu ovo o čemu sam govorio.
