Upravo sam dobio slučaj na sudu za zapošljavanje protiv Univerziteta Bristol u Velikoj Britaniji, koji me je otpustio s pozicije profesora političke sociologije u oktobru 2021. nakon tridesetomjesečne kampanje cionističkog pokreta da me smijeni. Među olakšanjem i radosti zbog presude koju je izdao sud, postoji osjećaj čuđenja.
Znao sam da Bristol nije pravilno istražio pritužbe protiv mene ili pravilno razmotrio šta učiniti kao rezultat toga, a ova je percepcija obilno potvrđena u priznanju za priznanjem od strane dva zvaničnika iz Bristola koji su me istražili i otpustili, a koji su svjedočili na sudu u oktobru.
Bili su to vlastiti svjedoci Bristola koji su skrivali svoj slučaj ispod vodene linije. Ali još dramatičnija šteta nanesena je Bristolovom slučaju zbog opće pravne strategije koju je Bristol usvojio i nevjerojatnih dokaza najviše svjedokinje koja je svjedočila u ime univerziteta. Upravo je ona bila ta koja je odlučno potopila Bristol ispod talasa. Dopustite da objasnim.
Univerzitet Bristol me istražilo tri puta. Svaka istraga je utvrdila da nema dokaza o antisemitizmu u onome što sam rekao ili napisao. Posljednje dvije istrage provela je vanjska osoba zadužena za kvalitetu.
Univerzitet i dan-danas odbija javno reći da se na svakoj od tih prilika ustanovilo da nisam izrekao ni napisao ništa antisemitsko. U izjavi koju su izdali kada su me otpustili, priznali su samo da je istraga "utvrdila da komentari profesora Millera nisu činili nezakoniti govor".
Ovaj ratoborni i nepošteni pristup prenesen je i na njihovu pravnu strategiju na sudu. Čim je slučaj počeo, advokati iz Bristola naznačili su da žele promijeniti svoj slučaj. Ranije su prihvatili da su moja mišljenja vrijedna poštovanja, ali novi slučaj, brzopleto sastavljen u e-mailu prvog jutra suda, bio je da su moja antisionistička uvjerenja iznesena u mom svjedočenju "prešla u neutemeljenu zavjeru“.
Nadalje, naveli su da moje uvjerenje da je cionizam rasistički i da mu se stoga treba protiviti "nije vrijedno poštovanja u demokratskom društvu“. To je pravni jezik koji se koristi u Zakonu o jednakosti iz 2010. koji definira "zaštićena filozofska uvjerenja". Ovo je bila nepromišljena strategija jer je tvrdila da su moje antirasističke ideje "slične nacizmu", što je pravni test za ideje koje nisu vrijedne poštovanja.
Ovo je uvijek bio pogrešan pristup, ali u praksi su moj pravni tim pretvorili u oružje, omogućivši im da prisile najvišeg svjedoka na očito proturječno svjedočenje. Profesorica Judith Squires bila je i još uvijek je druga najviša službenica na Univerzitetu Bristol, politička jeoretičarka po specijalizaciji koja je napisala nekoliko knjiga o rodnoj ravnopravnosti i također pisala o francuskom teoretičaru odnosa moći Michelu Foucaultu.
Ona mu je sklonija nego što sam ja. Također treba napomenuti da je Squires preuzela nešto vodeću ulogu na sveučilištu u pozicioniranju univerziteta kao antirasističke institucije.
U oktobru 2020. Squires je održala predavanje objavljeno na YouTube kanalu Univerziteta pod nazivom "Prema dekoloniziranom univerzitetu". U razgovoru, Squires tvrdi da "je odgovornost svih nas pomoći u iskorjenjivanju rasizma". Kada je dala svjedočenje, profesorica Squires tvrdila je da moja mišljenja nisu vrijedna poštovanja u demokratskom društvu, ali na kraju je potvrdila da smatra da je ideologija cionizma rasistička, tako da je njezino svjedočenje izgledalo kao da je proturječno.
Očigledno posvećenje prekidanju rasizma, ipak, bilo je jasno iz mog slučaja da određene vrste rasizma – cionizam – nisu bile namjeravane biti iskorijenjene. Naprotiv, upravo u mom izjavi da cionizam nije samo rasistički nego bi trebao biti protivljen, po njihovom mišljenju, činila sam svoj najgori grijeh.
Drugim riječima, vrste rasizma s kojima se suočavaju palestinski, arapski ili muslimanski studenti s značajnim uticajem cionizma još uvijek nisu ozbiljno shvaćene od strane institucija poput Bristola. To sam rekao tada i to je rečeno da je problematično jer podriva koheziju na kampusu.
Drugim riječima, antirasistički argument je prenesen u jezik antirasizma u prijetnju dobrih kampus odnosa. Ovaj pogled je bio ojačan za mene kroz očiglednu razliku u postupanju prema profesoru iz Odsjeka za pravo. Profesor Greer je optužen od strane Islamskog društva za islamofobiju otprilike u isto vrijeme kao i optužbe protiv mene. Zatim je osudio Islamsko društvo u mnogo eksplicitnijim terminima nego što sam ja razgovarala o studentskoj grupi cionista.
Bristol mu nije dao nikakvo upozorenje i svakako ga nije otpustio, što je, kako su moji advokati tvrdili na sudu, znak da smo tretirani drugačije. Istina je da britanske univerzitete, baš kao i širu društvenu sredinu u kojoj su ugrađeni, još uvijek nisu došle do dubokog suočavanja s dubokom islamofobijom koja pogađa naše javne institucije i ima stvarne posljedice u pogledu zločina iz mržnje, uznemiravanja od strane policije i sigurnosnog aparata i ekonomske nejednakosti.
Prema demografskim podacima, muslimani su, u pogledu prosječnog neto bogatstva ili satnih plata, najvećim dijelom najviše ekonomski ugrožene vjerske ili etničke grupe u Velikoj Britaniji. Ali umjesto da se preduzmu mjere za poboljšanje ovih problema, postoji tendencija da se pretvara da su glavne prijetnje s rasističkim i žrtvovanjem u društvu suočene s Jevrejima.
To dovodi do preosjetljivosti na "novi antisemitizam" i nevoljkost da se izazove rasizam cionizma. U stvarnosti, da citiram Normana Finkelsteina: "Britanski Jevreji su u ukupnom zbiru nesrazmjerno bogati, obrazovani i profesionalno uspješni". Nedostatak volje da se upita cionizam i prihvatanje slučaja za "novi antisemitizam" znači da je institucionalni odgovor u mnogim mjestima sumnjičav da je anticionizam antisemitski. Zato je moja pobjeda na sudu toliko važna.
Prvi put, bilo kojim sudom u u Velikoj Britaniji utvrđuje se da anticionistički stavovi nisu rasistički i da su "vrijedni poštovanja". Ovo je ogromna pobjeda ne samo zbog zaštite koju će pružiti ljudima na radnom mjestu. Također će biti dostupan u argumentaciji protiv takozvanog "novog antisemitizma", koncepta koji je javno izrečen od strane cionističkog režima već 1972. godine u govoru u SAD-u od strane ministra vanjskih poslova Abbe Ebana.
Režim je radio na ovom konceptu više od pedeset godina i pokušao ga je institucionalizirati kao "radnu definiciju" antisemitizma – prvo u Evropskom centru za praćenje antisemitizma koji je usvojio Radnu definiciju antisemitizma u januaru 2005. godine, priznata kao nacrt u radu, nakon žestoke lobističke kampanje cionista.
Nacrt je snažno kritiziran od strane pravnih stručnjaka zbog približavanja kriminalizaciji govora ili aktivizma za Palestinu. 2007. godine EUMC je naslijedio nova organizacija, Agencija EU za temeljna prava (FRA). FRA je 2013. godine pojasnila da definicija pripisana njezinom prethodniku nikada nije bila njezina vlastita i da EUMC nije imao status za odobravanje takvih definicija. Dakle, cionisti su odlučili 2015. godine da će morati pronaći novi institucionalni dom za definiciju i do 2016. godine uspjeli su je smjestiti u cionistički vođenu grupu nazvanu Međunarodni savez za sjećanje na Holokaust.
Odavde je upotrijebljena protiv svih napadača. Sada odluka u mom slučaju na sudu dovodi u pitanje sve te lobističke napore i počinje postavljati nove granice koje će omogućiti protivljenje Radnoj definiciji IHRA. Možda najvažnije, presuda suda već daje novu samouvjerenost propalestinskim aktivistima koji postaju manje zabrinuti zbog napada pod etiketom "antisemitizma" i spremniji su da pravilno i redovno koriste izraz "cionizam".
IHRA je imala uticaj u odvraćanju mnogih propalestinskih aktivista od korištenja izraza "cionizam", "cionistička entitet" ili "cionistički pokret". Zvukovi sirena s lijeve strane su izjavili da bi trebali koristiti izraz štedljivo ili ga uopće ne koristiti. Umjesto toga, trebali bismo kritikovati vladu Izraela i njene politike, ili opisati kršenja ljudskih prava ili koristiti izraz aparthejd.
Također kažu da bismo trebali izbjegavati dovođenje u pitanje osnovne legitimnosti cionističke kolonije. Ponekad je to zato što se protive kraju cionističke kolonije, a ponekad iz taktičkih razloga.
U svakom slučaju, sve to bi, i sada može, prestati. Trebamo biti jasni da je cionizam fundamentalno rasistički, kolonijalni i genocidan i trebali bismo namjerno koristiti izraze kao što su "cionistički entitet" i "cionistički pokret" kako bismo podrili legitimitet kolonije i također naglasili da je cijeli cionistički pokret potrebno razmontirati, a ne samo onaj dio koji trenutno okupira Palestinu.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
