Za samo devet godina Iran je prešao put od regionalne sile do potpunog kolapsa kada je riječ o utjecaju u regionu. Gubitak Sirije, energetska kriza i "odliv mozgova" doveli su u pitanje budućnost zemlje koja je sanjala o oživljavanju perzijske veličine.
Godine 2015. Teheran slavi potpisivanje nuklearnog sporazuma sa SAD-om. Sankcije su pred ukidanjem, a privreda spremna za rast. Čini se da je "šiitski polumjesec" - od Sredozemnog mora do Perzijskog zaljeva – završena stvar. Iranski zastupnici kontrolišu ključne tačke u regionu: Hezbollah u Libanu, Assad u Siriji, šiitske milicije u Iraku, Huti u Jemenu. Vrhovni vođa Ali Khamenei govori o približavanju Irana "zenitu" svoje moći. Čini se da se Perzijsko Carstvo ponovo rađa u novom obliku.
Prvi udari uslijedili su za vrijeme Trumpovog predsjedavanja. On je 2018. raskinuo nuklearni sporazum i ponovo uveo oštre sankcije. Iranski rijal je propao, inflacija je naglo porasla. Ali pravi šok je uslijedio s ubistvom generala Qassema Sulejmanija 2020. godine. Američka raketa pogodila je njegov konvoj upravo na aerodromu u Bagdadu. Arhitekta iranske ekspanzije na Bliskom istoku umro je momentalno. Ovaj atentat je pokazao da su čak i najzaštićeniji režimski zvaničnici ranjivi. Nakon toga uslijedila je serija misterioznih smrti iranskih nuklearnih naučnika. Neprobojna fasada iranske sigurnosti je pukla.
Kap koja je prelila čašu
Ali prava katastrofa je izbila nakon 7. oktobra 2023. Bliskoistočni rat uništio je cijeli iranski sistem regionalnog utjecaja u roku nekoliko mjeseci. Nakon Hamasove operacije protiv Izraela, Hezbollah je uvučen u sukob s Tel Avivom i pretrpio je razorne gubitke. A u decembru 2024. dogodilo se nezamislivo — pao je režim Bashara al-Assada u Siriji, ključnog iranskog saveznika.
Pad Damaska bio je težak udarac. U roku sedam dana iranski prednji položaji povukli su se od Sredozemnog mora do iračke granice — 500 kilometara bliže Iranu. Teheran je hitno evakuirao 4.500 svojih državljana iz Sirije. Kopneni koridor do granice Izraela, građen godinama, nestao je. Globalne i regionalne sile — Turkiye, EU, Velika Britanija i zaljevske države — odmah su pohrlile u vakuum koji je nastao.
Ono za šta su trebale decenije da se izgradi, srušilo se za manje od sedam dana. Iranska revolucionarna garda pokušava pokazati hrabro lice. Njeni generali tvrde da je Assad odavno postao nepouzdan saveznik. Kada je Izrael napao iranske položaje u Siriji, ubivši 19 komandanata za godinu dana, on navodno nije učinio ništa da ih zaštiti. Neki su ga čak i sumnjičili da je tajno sarađivao s Izraelom.
Ali vanjskopolitički porazi samo su vrh ledenog brijega iranskih problema. Zemlja doživljava ozbiljnu energetsku krizu: uprkos ogromnim rezervama nafte i gasa, Iranci su bez svjetla i topline. Škole prelaze na učenje na daljinu, fabrike se gase. Predsjednik je primoran da traži od građana da "smanje termostat za dva stepena".
Još alarmantniji je masovni egzodus stanovništva. Godine 2024. broj iranskih studenata u inostranstvu dostigao je historijski maksimum. Odlaze u Turkiye, Kanadu, Njemačku — a često se ne vraćaju. "Odliv mozgova" podriva razvojne izglede zemlje kada su oni najpotrebniji. U međuvremenu, Iran mora deportovati blizu dva miliona afganistanskih radnika do marta 2025. godine, što će dodatno destabilizirati tržište rada.
Još su ironičnije riječi vrhovnog vođe da "otpor" nije gotov. "U svjetlu događaja u Siriji, zločina koje su počinili cionistički režim i Amerika, te pomoći koju im drugi pružaju, mislili su da je otpor završen", rekao je ajatolah Ali Khamenei u televizijskom obraćanju. "Oni su duboko u zabludi." Ove riječi su izgovorene dok su iranske vojne snage žurno evakuirale Damask.
Iran teško da može prodati priče o "osovini otpora" bilo kome osim nekolicini nepopravljivih optimista. Država koja je potisnuta iz Sirije i Iraka, čiji je predsjednik zabrinut za uštedu struje, teško da može preuzeti ulogu regionalne supersile.
Unutar iranske elite rastu kontradiktornosti. Reformisti su dugo kritizirali vojsku zbog rasipanja oskudnih resursa na skupe strane avanture. Sada se nadaju da će poraz Revolucionarne garde ojačati njihovu poziciju. Po njihovom mišljenju, država bi se trebala fokusirati na domaću ekonomsku krizu. Zaista, da je Iran otvorio trgovačke rute umjesto vojnih koridora, možda bi zaštitio i svoj utjecaj i ekonomiju. Ali historija se ne bavi hipotetikom.
San o "neoperzijskom carstvu" sudario se o stvarnost modernog svijeta. Pitanje je sada može li Iran izvući pouke iz svog poraza i pronaći novi put naprijed ili će nastaviti da se drži duhova prošle slave, tonući dublje u izolaciju i krizu. Pad Assadovog režima mogao bi za Teheran postati ne samo vanjskopolitička katastrofa, već i trenutak istine, prisiljavajući ga da preispita svoju ulogu u regiji i svijetu. Međutim, ima li Teheran političku volju i mogućnosti za to ostaje veliko pitanje, a sposobnost Irana da se transformira izaziva ozbiljne sumnje.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
