Vrijeme iftara, kako u svijetu, tako i u regiji, s nestrpljenjem se iščekuje. Osim hurmi, slanih i slatkih jela, na iftarskoj trpezi neizostavno je i ramazansko pecivo.
Iako je, mnogi će reći, u pitanju „obična lepina“, ono je mnogo više od toga.
Posebnog mirisa i, za postača, „slatkog okusa“, građane naprosto tjera da ga kupe.
Baš zbog toga, mnogima je zadovoljstvo provesti prediftarsko vrijeme u redovima ispred gradskih pekara u kojima, nerijetko, stoje stotine ljudi. No, kako ga građani regije nazivaju?
BiH: Različiti nazivi od grada do grada
U glavnom gradu Bosne i Hercegovine somun je neizostavan dio iftarske sofre. Iako se konzumira i tokom ostalih jedanaest mjeseci, naročito uz poznate sarajevske ćevape, u toku mjeseca ramazana ima poseban značaj.
Pekari kažu – poenta je u načinu pečenja.
Posebne, zidane peći, drva i temperatura između 500 i 600 stepeni učinit će sarajevski somun savršenim. Zato, očigledno, i jeste toliko popularan.
No, naziv somun, barem kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, karakterističan je za Sarajevo.
Samo 70-ak kilometara dalje, u Zenici, građani hrle po poznate ramazanije, građani Tuzle iftarit će se uz ramazanske lepinje, Visočani uz samunčiće, a stanovnici Žepča uz patkice.
Sastav svih navedenih vrsta peciva dosta je sličan, ali oblik, kod pojedinih ramazanskih peciva, razlikuje se od kraja do kraja.
Neizostavan i u drugim zemljama regije
Postači u Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu, baš kao i u Bosni i Hercegovini, često će se, nakon konzumiranja vode i hurmi, omrsiti ramazanskim pecivom.
U vrijeme ramazana, kao i u ostalim zemljama regije, na Kosovu se stvaraju redovi ljudi koji ispred pekara čekaju na takozvane pitaljke.
Brašno, sol, kvasac i, naravno, čurekot čine pitaljke posebnim za sve postače na Kosovu.
No, u njima, osim postača, uživaju svi, bez etničkih razlika.
Isti naziv za ramazansko pecivo prisutan je i u Srbiji, u Sandžaku. Malo izdužene i obavezno „začinjene“ čurekotom neizostavne su u Prijepolju. Peku se u peći na hrastovom drvetu, i to isključivo u vrijeme svetog muslimanskog mjeseca.
Istovremeno, susjedna Crna Gora može se pohvaliti tradicionalnim ćahijima ili piticama.
Od obične lepine ćahija se razlikuje po tankom tijestu koje duže „stoji“, peče se na oko 300 stepeni i dodaje joj se susam.
