Prema posljednjem popisu stanovništva, u Hrvatskoj živi 367 pripadnika turske nacionalne manjine, a odakle dolaze, čime se bave i kako su očuvali svoj nacionalni identitet donosi dvojezična tursko-hrvatska knjiga “Turci u Hrvatskoj”.
Knjiga “Turci u Hrvatskoj” zajednički je rad Filipa Škiljana i Vlatke Dugački iz Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža“, dok je stručni suradnik na knjizi Hashim Koc, bivši koordinator Turske agencije za saradnju i koordinaciju (TIKA) u Zagrebu, koji je i pokrenuo inicijativu o ovoj knjizi.
Razgovarali smo s koautorom knjige, povjesničarom i arheologom Filipom Škiljanom, višim znanstvenim suradnikom Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu, koji je do sada objavio više od 40 knjiga te niz znanstvenih članaka u kojima se uglavnom bavio nacionalnim manjinama u Hrvatskoj, ali i Hrvatima izvan domovine.
Monografija je tiskana dvojezično, na turskom i hrvatskom, na 500 stranica, s prigodnim fotografijama u boji, izdavač je Presidency for Turks Abroad and Related Communities (YTB) sa sjedištem u Ankari.
Knjiga “Turci u Hrvatskoj” donosi povijesni prikaz međusobne suradnje i povijesnih doticaja od Osmanlija do današnjeg doba. Iz osmanskog perioda u knjizi su obrađeni preostala arhitektura, legende i priče te povijesne okolnosti osmanskih prodiranja prema zapadu.
“Ono što je novo u ovoj knjizi i što je vrijednost je povijesno-sociološko-etnološki pristup sadašnjim Turcima koji danas žive u Hrvatskoj, a to je korpus od 367 Turaka. U najvećem broju riječ je o ljudima koji dolaze iz mjesta Vrapčište, između Gostivara i Tetova u Sjevernoj Makedoniji, u kojem se gotovo svi stanovnici izjašnjavaju kao pripadnici turske nacionalne manjine i govore turskim jezikom, ali starim, osmanskim turskim jezikom. Kao što Gradišćanski Hrvati govore starinskim hrvatskim jezikom, tako i oni govore starinskim turskim jezikom. U razgovoru s Turcima koji govore modernim turskim jezikom, međusobno se razumiju, iako svaki govori svojom verzijom turskog jezika. Mnogi imaju još svježa sjećanja pradjedova koji su služili osmansku vojsku”, navodi Škiljan.
Glavni kontakt za Turke iz Vrapčišta koji žive na području Hrvatske Škiljanu je bio Bari Ahmedi, predstavnik turske nacionalne manjine Grada Zagreba, jer su svi doseljenici iz tog mjesta njegovi rođaci, prijatelji ili sumještani.
“Jedan dio Turaka iz Vrapčišta odselio je još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, ali i nakon Drugog svjetskog rata, 1940-ih godina, na područje tadašnje Čehoslovačke, gdje su otvorili vlastite slastičarne. Kada je došlo do stvaranja željezne zavjese, posebno 1949, dio njih je napustio Čehoslovačku i vratili su se natrag na područje Jugoslavije, ali se nisu vratili u Vrapčište, nego su preselili u razvijenije dijelove tadašnje države. Dolaze ponajviše u Zagreb, gdje otvaraju slastičarne, među kojima je i legendarna slastičarna Specijal u Ilici”, kaže Škiljan.
Nakon Zagreba, najviše ih je oko Buja, Umaga, Novigrada i Poreča u Istri, gdje također imaju slastičarne i svi su očuvali svoj jezik. Čak i u četvrtoj generaciji, slično kao i Albanci u Hrvatskoj, vjenčaju se ženama iz svog rodnog kraja i tako čuvaju jezik, vjerski i nacionalni identitet.
U vrijeme nedavne ekonomske krize u Hrvatskoj dio vrapčišćanskih Turaka iz Buja, Umaga i Zagreba, Hvara i Brača odselio se natrag u Češku, Slovačku i Njemačku, gdje otvaraju svoje restorane.
“Kada odu iz Vrapčišta, većina njih se stalno vraća, dio godine provode u svom mjestu, gdje imaju svoje kuće. Čak se vraćaju i pripadnici druge i treće generacije, borave u Vrapčištu po dva-tri mjeseca kada su zatvorene njihove slastičarne u Hrvatskoj. Uz osmanski turski, svi govore albanski, makedonski pa i tadašnji srpskohrvatski jezik. Velik dio njih vezan je rodbinskim vezama s Albancima, često imaju i ista prezimena, a islamske su vjeroispovijesti kao i većina Albanaca s tog područja”, navodi autor.
Prema popisu stanovnika iz 2022. godine, Općina Vrapčište ima 25.399 stanovnika, pri čemu se 3.134 stanovnika izjašnjavaju Turcima, koji čine 12,3 posto stanovnika te općine.
Nije svih 367 Turaka koji žive u Hrvatskoj iz populacije koja potječe iz Vrapčišta, no preko 50 posto ih je iz tog mjesta. Drugi Turci su oni koji su različitim kanalima došli u Hrvatsku, mnogi od njih direktno iz Turkiye.
Škiljan je razgovarao s kazivačima s područja Splita, Brača, Hvara, Zadra, Rijeke, Ogulina, Zagreba, Slavonskog Broda. Najčešća prezimena su Efendiler, Fidani, Gashi, Ahmedi, Ahmeti, Iljazi, a velik dio njih je u mješovitim brakovima s Albancima. Njihovi etnografski običaji jako su slični albanskim običajima iz tog kraja.
Stanovnici Vrapčišta održavaju veze s Turkiye, dio njih je odseljavao u Turkiye, dok ostali redovito posjećuju Istanbul i druge gradove, dive se arhitekturi, spomenicima, imaju rodbinske veze jer su i tamo doselili i postali slastičari i ugostitelji.
U Hrvatsku je u vrijeme socijalizma doselio određen broj Turaka iz Turkiye kako bi radili kao obrtnici, postoje i najnovije migracije Turaka koji su otvorili ugostiteljske objekte, koji čak još dobro ne znaju hrvatski. To su ljudi koji su ovdje uložili novac, dio njih je čak odselio iz Hrvatske u najnovijim migracijama jer tu nisu poslovno uspjeli.
“Svoju tursku nacionalnost uglavnom čuvaju kroz jezik i vjeroispovijest, ali su ponosni na to da su Turci“, zaključuje povjesničar Škiljan.
