Napušteni dijelovi raketa imaju 10 posto šanse da ozbiljno rane ili ubiju nekoga u sljedećoj deceniji, prema istraživačima na Univerzitetu British Columbia (UBC).
Incidenti kao onaj koji se desio u maju 2020, kada se komad kineske rakete Long March 5B, težak 18 tona, strmoglavio iz orbite i njegovi ostaci se razbili u dva sela na Obali Slonovače i oštetili nekoliko građevina, možda neće biti rijetka pojava u budućnosti.
Istraživači sa UBC-a kažu da će vlade trebati poduzeti zajedničke akcije i dati mandat da se dijelovi raketa sigurno vrate na Zemlju nakon upotrebe, što bi moglo povećati troškove lansiranja, ali potencijalno spasiti živote.
„Da li je dopustivo smatrati gubitak ljudskih života samo troškom poslovanja ili je to nešto što bismo trebali nastojati zaštititi kada možemo? I to je ključna stvar: možemo se zaštititi od ovog rizika”, kaže glavni autor dr. Michael Byers, profesor na Odsjeku političkih nauka UBC-a, u saopćenju za medije.
Kada se objekti poput satelita lansiraju u svemir, oni koriste rakete, čiji dijelovi često ostaju u orbiti. Ako ovi zaostali dijelovi raketa imaju dovoljno nisku orbitu, mogu ponovo ući u atmosferu na nekontrolisan način. Većina materijala će izgorjeti u atmosferi, ali potencijalno smrtonosne krhotine i dalje mogu juriti prema tlu.
U studiji časopisa Nature Astronomy istraživači su posmatrali preko 30 godina podataka iz javnog satelitskog kataloga i izračunali potencijalni rizik za ljudske živote u narednih 10 godina, s obzirom na odgovarajuću stopu nekontrolisanog ponovnog ulaska raketnih tijela, njihove orbite i podatke o ljudskoj populaciji.
Koristeći dvije različite metode, otkrili su da trenutne prakse imaju 6 do 10 posto šanse za jednu ili više žrtava u narednoj deceniji ako svaki ponovni ulazak širi opasne krhotine na površini od 10 kvadratnih metara u prosjeku.
Iako izračuni uzimaju u obzir vjerovatnost jedne ili više ljudskih žrtava na zemlji, dr. Byers kaže da ne uzimaju u obzir najgore moguće scenarije, kao što je komad krhotine koji udari u avion u letu.
Osim toga, otkrili su da Globalni jug nesrazmjerno snosi rizik unatoč tome što su velike svemirske nacije smještene u naprednim ekonomijama, pri čemu je oko tri puta vjerovatnije da će raketna tijela sletjeti na geografske širine Dhake, Jakarte i Lagosa od onih u New Yorku, Moskvi ili Pekingu. To je zbog raspodjele orbita koje se koriste prilikom lansiranja satelita.
Dok je rizik za pojedince trenutno nizak, svemirska lansiranja se povećavaju.
“Rizici su do sada procijenjeni na temelju svakog lansiranja, dajući ljudima osjećaj da je rizik toliko mali da se može sigurno zanemariti. Ali kumulativni rizik nije tako mali”, rekao je koautor dr. Aaron Boley, vanredni profesor na Odjelu za fiziku i astronomiju.
"Još nema prijavljenih žrtava niti masovnih stradanja, ali čekamo li taj trenutak da tada reagujemo, posebno kada se radi o ljudskim životima, ili se pokušavamo suočiti s tim?"
Trenutno postoje dizajni tehnologije i misije koji u velikoj mjeri mogu ukloniti ovaj rizik, uključujući motore koji se ponovno pale, kao i dodatno gorivo, za sigurno vođenje tijela rakete do udaljenih područja okeana. Ali te mjere koštaju i trenutno ne postoje multilateralni sporazumi koji obavezuju kompanije na te promjene, kaže dr. Byers.
Postoje primjeri takve međunarodne zajedničke akcije, kaže dr. Byers, uključujući obavezni prijelaz s jednostruke na dvostruku oplatu na naftnim tankerima nakon izlijevanja nafte iz tankera Exxon Valdez te postupno ukidanje hlorofluorougljika radi zaštite ozonskog omotača 1980-ih.
“Oboje je zahtijevalo određene troškove za promjenu prakse, ali kao odgovor na nove naučne analize, postojala je kolektivna volja da se to učini i, u oba slučaja, bilo je potpuno uspješno. Ono što predlažemo potpuno je izvedivo i stoga nema izgovora za odgađanje akcije po ovom pitanju.”
Buduća istraživanja uključivat će dodavanje modela, koji trenutno pretpostavljaju da su sva raketna tijela iste veličine, kaže koautor studije Ewan Wright, doktorand na interdisciplinarnim studijama.
“Dok neki imaju masu prosječne veš-mašine, drugi imaju masu i do 20 tona. To utječe na to koliko materijala izgara u atmosferi, a dodavanje ovog detalja poboljšalo bi naše modele. Međutim, vrlo malo se zna o tome kako izgaraju raketna tijela, stoga je važno bolje razumjeti 'područja stradanja' smrtonosnih krhotina koje dospiju na tlo.”
