“Hasbara” je hebrejski izraz koji doslovno znači "objašnjenje", ali u cionističkoj terminologiji označava odnose s javnošću ili propagandu. Ministarstvo hasbare osnovano je 1974. sa Simonom Peresom (koji je kasnije postao premijer, a potom i predsjednik Izraela) na čelu.
Ministarstvo je raspušteno1975. godine, ali “hasbara” je ostala vitalna izraelska politika koja je bila u centru svaki put kada je Izrael bio uključen u veliki sukob – uključujući invaziju na Liban 1982, Intifadu (ustanak) 1987. i Drugu intifadu 2000.
Godine 2009, nakon napada na Gazu poznatog kao Operacija "Liveno olovo", to ministarstvo je preimenovano u Ministarstvo za pitanja dijaspore. Hasbara ima globalni doseg dijelom i zbog toga što je sam cionistički pokret umrežen i organiziran u više od 30 zemalja.
“Horizontalna hip” propaganda
Evolucija hasbare bila je tema za širok spektar cionističkih tijela pored bivšeg Ministarstva hasbare i Ministarstva vanjskih poslova. To uključuje grupe koje je stvorila i vodi vlada, kao i čitav niz think-tankova, lobističkih grupa i cionističkih pokreta.
Jedno ključno mjesto za razvoj međunarodne hasbara strategije bio je Globalni forum za borbu protiv antisemitizma – grupa osnovana 2000. godine koja je održavala periodične konferencije u Izraelu i na drugim mjestima.
Na konferenciji 2009. radna grupa s temom „Delegitimizacija Izraela: bojkoti, oduzimanje i sankcije” tvrdila je da „borba” protiv BDS-a treba da bude „horizontalna, hip i histerična”.
Strategija je uključivala "neku centralnu koordinaciju" preko "ratne sobe". “Ratna soba” je prostor za koordinaciju koja je prvi put isprobana na Univerzitetu Reichman u Herzliji (ranije poznat kao Interdisciplinarni centar), jedinom privatnom univerzitetu u Izraelu.
Ideja koja stoji iza ratne sobe nastala je nakon rata u Libanu 2006. godine, a provedena je u praksi kao dio Operacije "Liveno olovo" u decembru 2008. godine kroz saradnju između univerziteta, ministarstva vanjskih poslova i lobističke grupe StandWithUs, koju je finansirala izraelska vlada.
Ali ova koordinacija vlade trebala je biti zakamuflirana i sakrivena strategijom „osnove“ kako bi "hasbara kampanja" bila prikazana kao nezavisna od vlade, iako nije.
„Ne smijemo zaboraviti“, napomenula je radna grupa, „važnost korijena u borbi protiv BDS-a. Borba treba da bude horizontalna, a ne hijerarhijska – ono što smo nekada nazivali osnovom (grassroots), osnažujući studente da se uključe koristeći svoje vještine, svoje medije i svoje mreže da uzvrate.”
Radna grupa je dalje objasnila da „borba treba da bude 'hip', ukorijenjena u jeziku i običajima 21. stoljeća", predstavljajući ažuriranu, uzbudljivu, relevantnu proslavu modernog Izraela.
Jedan od načina da se to učini je reklamiranje ženske seksualnosti i potpuni ulazak u svijet društvenih mreža. Oboje je počelo u isto vrijeme, po nalogu izraelskog konzulata u New Yorku.
Fotografisanje članova IDF-a u časopisu "Lad mag"
Jedan od najranijih poduhvata bila je fotografija iz 2007. godine „Žene Odbrambenih snaga Izraela“, prilog o četiri prelijepe mlade žene koje su služile u IDF-u u muškom časopisu Maxim. Ovu funkciju je potaknuo izraelski konzulat u New Yorku. Kampanju su djelimično platili Liga američko-izraelskog prijateljstva i Israel21C. Obje ove proizraelske grupe finansiraju cionističke fondacije u SAD-u i drugdje.
Ovu funkciju je predstavio Maxim na sljedeći način: „One su nevjerovatno prekrasne i mogu rastaviti 'uzija' za nekoliko sekundi. Jesu li žene iz Izraelskih odbrambenih snaga najseksi vojnici na svijetu?” Prikazane su četiri pripadnice okupacionih snaga i identifikovane su samo po imenima.
Yarden je rekla da je "vježbanje meta njena omiljena aktivnost." Dodala je: "Voljela sam pucati iz M-16... I bila sam dobra u pogađanju meta." Zatim se pridružila Amanu, izraelskom vojno-obavještajnom korpusu.
Nivit je rekla: „Moj posao je bio strogo povjerljiv... Ne mogu da pričam o tome osim da kažem da sam učila arapski!“
Treća učesnica bila je Gal: „Predavala sam gimnastiku i kalisteniku... Vojnici su me voljeli jer sam ih osposobila.” Gal nazivaju "bivšom miss Izraela", i naravno Gal Gadot, sada filmska zvijezda i slavna cionistička propagandistica.
Izrael je navodno bio toliko zadovoljan ovim pitanjem da je Ministarstvo vanjskih poslova održalo događaj povodom njegovog objavljivanja, zajedno s nastupom Gal Gadot.
Gadotina karijera je kasnije uzletjela do te mjere da su je zadržali luksuzni i potrošački brendovi kao što su Gucci, Revlon i Reebok. Godine 2016. glumila je Wonder Woman u istoimenom holivudskom filmu. Jedan posmatrač je napisao: „Ožalošćen sam što vidim narativnu franšizu koju sam volio od djetinjstva uprljanu direktnim uranjanjem u antipalestinsku krvožudnost.”
David Dorfman, koji je u to vrijeme bio savjetnik za medije u konzulatu u New Yorku, citira BBC, rekao je: "Muškarci te dobi nemaju osjećaja prema Izraelu na ovaj ili onaj način, a mi to smatramo problemom, pa sam došao na ideju koja bi im bila privlačna.”
„Izrael želi“, izvijestio je Guardian, „da se proda kao zapadna zemlja, s plažama i noćnim klubovima, a ne kao zemlja puna religioznih fanatika koja je u stalnom vanrednom stanju od svog nastanka“.
Kao drugi primjer, VICE je 2016. godine vodio fotoprojekat, koji je očito odobrio IDF, a koji je uključivao seriju portreta koje je snimio bivši izraelski vojnik, koji je opisao kao "intimnu seriju" koja prikazuje "prkosnu ženstvenost" vojnikinja.
Strategija društvenih mreža
Još jedna "hasbara kampanja" uključuje IDF-ovu strategiju društvenih mreža, koja je pokrenuta 2007. sa MySpaceom i Facebookom. Guardian je tu politiku pripisao Davidu Sarangi, tadašnjem konzulu za medije i javne poslove u izraelskom konzulatu u New Yorku. Saranga je sada šef digitalnog sektora u izraelskom Ministarstvu vanjskih poslova u Tel Avivu.
Sljedeći element bio je fokusiran na Youtube iz 2008. godine, “kada su počeli objavljivati snimke zračnih napada na svom službenom kanalu”. Kasnije se IDF proširio na druge društvene mreže uključujući Flickr, Instagram i TikTok.
IDF je otvorio Flickr nalog 2010. godine. Među zbirkama slika je i album “Žene IDF-a” koji je nastao 2018. godine, a na njemu su gotovo isključivo uniformisane žene iz okupacionih snaga.
Čini se da je IDF-ov Instagram nalog pokrenut 2012. Danas ima blizu 1,3 miliona pratilaca. Godine 2016. objavljeno je da je “Instagram nalog na kojem prelijepe izraelske vojnikinje pokazuju svoje seksi snimke privukao desetine hiljada pratilaca”.
Nalog pod nazivom "Vruće djevojke iz izraelske vojske" obišao je cijelu britansku tabloidnu štampu, s više snimaka "zgodnih" žena. Nalog je sada ugašen, ali se od tada IDF pridružio Twitteru preko @IDFSpokespercon naloga u oktobru 2018.
IDF-ov TikTok nalog je pokrenut 2020. godine. Do 2021. godine je „prikupio više od 90.000 pratilaca“. Danas ima blizu 373.300 pratilaca.
Godine 2021. časopis Rolling Stone je secirao korištenje TikToka od IDF-a za objavljivanje onoga što se zvalo "zamke žeđi" - definirane kao "akcija, slika ili izjava dizajnirana da privuče seksualnu pažnju".
Kako je iste godine napisala Alainna Liloia: “Izraelska propaganda na društvenim mrežama naglašava ljepotu i ženstvenost vojnikinja kako bi odvratila pažnju od nasilnih zločina koje Izrael čini nad Palestincima.”
Ministarstvo strateških poslova
Hasbara i kampanja protiv BDS-a posebno su postale odgovornost Ministarstva strateških poslova (MSA) 2015. Generalni direktor ministarstva, bivši obavještajac, jasno je stavio do znanja da njegov rad „ostaje ispod radara“. Gilad Erdan – blizak saveznik premijera Benjamina Netanyahua – bio je u to vrijeme i ministar strateških poslova i ministar javne sigurnosti.
Erdan je 2017. godine objasnio zašto je MSA koristila zaštitne organizacije: “Većina akcija ministarstva nije od ministarstva, već preko tijela širom svijeta koja ne žele da razotkriju svoju povezanost s državom.”
Bez obzira na to, ključni element strategije bio je javno povezan sa MSA kroz Erdanove vlastite napore u promociji aplikacije Act.il, koja je ohrabrivala korisnike da objavljuju "željene poruke" na društvenim mrežama. Interni izvještaj koji je procurio tvrdi da je aplikacija imala 15.000 "online volontera" iz 73 zemlje. Postojala je i povezana web-stranica kampanje 4IL. Erdan je sam pokrenuo aplikaciju na zabavi na krovu u New Yorku 2017. Kako je to napisala Electronic Intifada, dao je "najbolje od sebe 'dolje s djecom' tako što je stavio DJ-eve slušalice".
Pred kamerama je pozirala manekenka i bivša miss Izraela Yityish “Titi” Aynaw. Snimak ove sramotne afere i dalje je dostupan na Youtubeu.
Možda bi se jedno objašnjenje za ovo moglo pronaći u sugestiji da bi hasbara trebala biti “hip”. Ipak, nakon što su The Electronic Intifada i druge publikacije razotkrile aktivnosti Act.IL-a, grupa je "poduzela mjere da prikrije svoje veze s izraelskom vladom - tvrdeći da je 'studentska inicijativa'."
Jedna od web-stranica ministarstva koja je postavljena 2017. godine – pod nazivom 4IL – promovirala je aplikaciju Act.IL. Isprva, početna stranica je prikazivala mali logo ministarstva na vrhu. Ali onda se on pomjerio na dno, gdje ga je, kako je izvijestila Electronic Intifada, “lako promašiti”. Nakon toga, svako spominjanje aplikacije Act.IL je uklonjeno sa stranice.
Jedan od zajedničkih ciljeva ovih kampanja je podsticanje fantazijskih slika o Izraelu. Nedavne smjernice za proizraelske aktiviste lobističke grupe "Izrael pod vatrom" naglašavaju izbjegavanje uvlačenja u rasprave o sukobu u cjelini i umjesto toga dijeljenje zabrinjavajućih ili ugodnih slika “talaca” ili IDF-a. Smjernice napominju da bi slike IDF-a trebale biti "humane".
Slike nikad nisu neutralne
Izrael kapitalizira ideju da slike uvijek čine da se osjećamo na određeni način. Ponekad dobro, drugi put loše.
Slika zalaska sunca na plaži, naprimjer, može učiniti da se osjećamo smireno i opušteno. S druge strane, slika saobraćajne nesreće može učiniti da se osjećamo uplašeno i tužno zbog žrtava.
Jedini način da na vas slika ne utječe je da je uopšte ne vidite.
Francuski filozof Roland Barthes aludira na ovo kada kaže: „Fotografija je nasilna: ne zato što pokazuje nasilne stvari, već zato što u svakoj prilici na silu ispunjava prizor.”
Shodno tome, slike zauzimaju značajan dio našeg polja iskustva u trenutku kada ih percipiramo. Ovisno o tome šta je prikazano na slikama, možemo doživjeti različite emocije s manjim ili većim intenzitetom. Ali čak i kada se okrenemo od slika, još uvijek osjećamo nešto, neki ostatak našeg prvobitnog susreta s tim za koji će trebati vrijeme da izblijedi, a možda neće nikada u potpunosti.
S obzirom na to da slike nisu neutralne, ne čudi da ih loši glumci poput Izraela mogu koristiti u zle svrhe. To se vidi gdje se putem seksualiziranih influenserica na društvenim mrežama pokušava prikupiti podrška IDF-u.
Konkretnije, to rade tako što IDF čine „poželjnim“ povezujući Izrael s dotičnim influenserima. Ovo se u značajnom dijelu oslanja na „pristrasnost fizičke privlačnosti“, u kojoj se vizuelno privlačni ljudi smatraju „dobrim“ ili „čestitim“.
Iskorištavajući ovu pristrasnost, Izrael obmanjuje publiku da misli da je IDF dobar jer su influenseri, koji vizualno predstavljaju IDF, također dobri - zbog svoje ljepote.
Tome se mogu i suprotstavljaju slike koje trenutno izlaze iz Gaze, često od samih stanovnika Gaze, koji – putem fotografija i videozapisa – razotkrivaju užase koje IDF nanosi bespomoćnim Palestincima.
Takve slike nam omogućuju, za razliku od influensera, da vidimo istinu o IDF-u – da je to nasilna sila koja uništava ljudski život. Slike stanovnika Gaze u opasnosti također nas navode da duboko razmislimo o onome što vidimo.
Američka spisateljica Susan Sontag slično je primijetila: “Slike (patnje) ne mogu biti više od poziva da se obrati pažnja, da se razmisli, da se uči, da se ispitaju racionalizacije masovne patnje koje nude uspostavljene sile”, te je dodala:
„Ko je izazvao ovo što slika prikazuje? Ko je odgovoran? Da li je to opravdano? Je li to bilo neizbježno? Postoji li neko stanje stvari koje smo do sada prihvatali, a koje bi trebalo osporiti? Sve to, uz razumijevanje da moralna ogorčenost, kao i samilost, ne mogu diktirati način djelovanja.”
Iako je Sontag u pravu kada tvrdi da slike patnje „ne mogu diktirati tok akcije“, one su nas, kako ona sama ističe, uznemirile. To je, u kombinaciji s načinom na koji nas takve slike pozivaju da ispitamo ono što vidimo, neophodan prvi korak da učinimo nešto konstruktivno.
Svjedoci smo toga na međunarodnom planu upravo sada, jer veliki broj ljudi demonstrira, na ulicama i drugdje, u znak solidarnosti s palestinskim narodom i protiv patnje koju su bili primorani da pretrpe od Izraela.
Za razliku od influensera, demonstranti ukazuju na kriminal i nepravde IDF-a i traže da on prestane s tim.
To možda nije primamljivo ili "vruće" na način na koji to influenseri radei, ali uključuje nešto - od demonstranata - što je mnogo pohvalnije: hrabrost da se kaže "ne" vlasti, u ovom slučaju, izraelskoj.
Demonstrante bi na to mogle dodatno ohrabriti slike koje izlaze iz Gaze, koje snažno podsjećaju na to kako Izrael – u napadu na nevine Palestince – na kraju prijeti našem zajedničkom čovječanstvu.
Influenseri na društvenim mrežama
Vaš prosječan influenser na društvenim mrežama svakodnevno objavljuje simpatične fotografije usluge ili proizvoda popraćene isto tako bezbrižnim natpisima. Možda se dodaje niz emotikona kako bi se poboljšao tipičan optimističan, veseo, bezbrižan ton ovoga, koji uopće ne ukazuje niti sugerira na podršku etničkom čišćenju određene populacije.
Uzmite istu formulu, ali dodajte moderno ratovanje u jednačinu i imate pripadnike IDF-a poput Natalije Fadeev, možda prepoznatljivije po svom imenu na društvenim mrežama Gun Waifu na Facebooku, Youtubeu, X-u (bivši Twitter) i Instagramu.
Fadeev, ruska doseljenica u IDF-u, nije jedina. Ima i drugih, uključujući Orin Julie, takmičarsku streljačicu, influensericu, instruktoricu streljaštva i aktivisticu za oružje i prava žena, prema njenom LinkedIn profilu.
Izraelska kultura utjecaja isprepletena s militarizmom nije novi koncept, a kako sve više snimaka koji razotkrivaju brutalnost izraelskog bombardiranja i napada dolazi ravno iz Gaze, čini se da su društveni mediji sada još jedno bojno polje za osvajanje IDF-a i njegovih pristaša.
Bilo da je povezan s vojskom ili ne, ova vrsta sadržaja namijenjena je privlačenju onih izvan neposrednog sukoba, prema dr. Jessici Maddox, docentici na Odsjeku za novinarstvo i kreativne medije na Sveučilištu Alabama.
“Osmišljeno je kako bi pokolebalo mišljenje i pridobilo ljude na njihovu stranu pozivajući se na emocije — bilo da su to šok i užas svjedočenja ratu, ili ambiciozna zavist da vojni utjecaj 'izgleda kao fina, kul osoba', rekao je Maddox.
Dok novinari u Gazi razotkrivaju svoju svakodnevnu stvarnost putem objava stvarnih činjenica, a globalni mediji nastavljaju izvještavati o smrtima u opkoljenoj enklavi, čini se da proizraelski nalozi rade na tome da se suprotstave ovom sadržaju TikTok i Instagram koji odvlači pažnju od stvarnosti na tlo.
Postalo je dugogodišnja taktika da zemlje koriste influensere i strategije uticaja kako bi potaknule javno mnijenje. Ruska invazija na Ukrajinu je osnova za još jedan primjer. Maddox je za TRT World rekao: „Ovo se često radi tako što se zemlja o kojoj je riječ ili pod nadzorom čini da 'nije tako loša' ili 'neprijateljska'.
Nastavila je: „Zemlje koje koriste influensere stavljaju ljudsko lice na sukobe, ali to je strateško ljudsko lice koje funkcionira kao oblik meke moći kako ne bi samo pokazalo da zemlja pod nadzorom to ne zaslužuje, već da je ona dopadljiv, oponašan i željan.
“Drugim riječima, zemlje koje koriste influensere ne pokušavaju samo da se suprotstave informacijama kao propagandi, već dotičnu zemlju ili vojsku postavljaju kao nešto što treba poželjeti. Influencerska kultura se sastoji u tome da izgledate poželjno, a vojni i propagandni uticaji nisu izuzetak”, rekla je.
Ovo se proteže i na digitalne kreatore koji naizgled nisu IDF. Kreatori sadržaja na društvenim mrežama u ratnim okruženjima, čak i onima koji nisu povezani s vojskom, koriste “aplikacije kao vid svjedočenja” da pokažu šta se događa u tom određenom dijelu svijeta.
U slučaju procionističkog sadržaja, na primjer, to bi moglo biti putem poruka solidarnosti s Izraelom ili drugih oblika objava na društvenim mrežama koji zanemaruju genocidnu retoriku izraelske vlade.
Međutim, Maddox je dodao da je vrijedno imati na umu da je ono što se prikazuje "personalizirana strana sukoba" i "razumijevanje moći između zemalja agresora i viktimiziranih zemalja je od suštinskog značaja".
“Kreatori koji nisu IDF mogu govoriti protiv izraelske vlade, ali mnogi također govore u njenu odbranu.” Dakle, kako se izraelska strategija drži kada je u pitanju predstavljanje i podrška na društvenim mrežama?
Od ismijavanja zatočenih Palestinaca sviranjem dječjih pjesmica i pretvaranja da su zatočeni ili vezanih očiju do ismijavanja ljudi u Gazi i njihovih strašnih životnih uslova opasnih po život i još mnogo toga, Izraelci postavljaju najefikasniju anti-izraelsku propagandu i same IDF.
Sve se više budi zbog dezinformacija koje pokušavaju dehumanizirati Palestince i opravdati tekući brutalni napad vlade izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, u kojem je više od 22.000 Palestinaca poginulo, a najmanje 57.035 je ranjeno.
Način na koji se to odvija na društvenim mrežama, prema Maddoxu, jeste da ljudi, posebno mlađa demografska grupa, "u velikoj većini navijaju za Palestinu".
“Toliko da je aplikacija TikTok morala objaviti izjavu u kojoj kaže da njihov algoritam nije programiran da bude antiizraelski”, rekao je profesor digitalne medijske tehnologije, dodajući: “Mladi velikom većinom podržavaju Palestinu.”
Kako Maddox kaže: “Iako sam siguran da ova digitalna strategija funkcionira za neke, to je problem koji se ne može svesti na postove od 280 znakova ili videozapise od šezdeset sekundi.”
