8 milijardi do kraja 2022: Demografija kao sudbina u podijeljenom svijetu

Klimatska kriza koja brzo napreduje pokazuje da stanje čovječanstva opasno premašuje kapacitete planete. Stabilizacija stanovništva je od vitalnog značaja za održavanje naše vlastite budućnosti. UN predviđa da se to neće dogoditi sve do 2080. godine, a do tada će nas biti 9,7 milijardi. Otvoreno je pitanje kako možemo izdržati toliko dugo. Ali dobra vijest je da smo na dobrom putu s prepolovljenim rastom stanovništva na jedan posto u posljednjih sto godina. Žene imaju manje djece, 2,3 djece po ženi, a predviđa se da će do sredine stoljeća ta brojka pasti na 2,1. Vrijedi proslaviti činjenicu da sve više nas živi duže, očekivano trajanje života je dostiglo 72,8 godina i dostići će 77,2 godine do 2050. godine. Iako se konačno krećemo ka međusobnom usklađivanju na kraju ovog stoljeća, naše demografske sudbine se trenutno dosta razlikuju. Ovo ukazuje na neuravnotežen svijet s većom nejednakošću i nestabilnošću koji proizlazi iz različitog sastava našeg stanovništva. Ljudi u najnerazvijenijim zemljama žive sedam godina kraće od globalnog prosjeka jer im siromaštvo otežava životne uvjete. U međuvremenu, njihova stopa plodnosti ostaje visoka, naprimjer, 4,6 djece po ženi u reproduktivnoj dobi u podsaharskoj Africi. Države s mladom populacijom čine napore da zadovolje potrebe u obrazovanju, zdravstvu, zapošljavanju i druge osnovne potrebe. Kako im izgledi za ciljeve održivog razvoja postaju sve slabiji, društvena i politička nestabilnost se povećava u vrijeme kada je svijet u najmanju ruku miran sve od Drugog svjetskog rata. Ali postoji jasna prednost za podsaharsku Afriku, te dijelove Azije i Amerike, gdje velika radna populacija (25-64 godine) znači svjetlije izglede za ekonomski rast. Ovaj demografski pokazatelj je u suprotnosti s demografskim padom među 61 državnom koja bilježi pad broja stanovnika, uglavnom u Evropi i Sjevernoj Americi. Razlog za brigu Svjetska populacija generalno stari. Do 2050. godine svaki šesti stanovnik će biti stariji od 65 godina, što će premašiti broj djece mlađe od pet godina. Stariji od 80 godina će se utrostručiti na 459 miliona. Trenutni koeficijent zavisnosti je 55 posto, što znači da se jedna starija ili mlada osoba koja ne radi izdržava radom dvije osobe. Kako sve manje ljudi ulazi u radno sposobnu kategoriju, a sve više odlazi u penziju jer žive duže, ta zavisnost se dodatno povećava. Ovo svakako ima ozbiljne ekonomske implikacije. Bogatija država treba da potroši petinu svog BDP-a na penzije, medicinsku i socijalnu skrb za starije. U međuvremenu, smanjena ponuda radne snage stvara pritisak da se radi napornije i produktivnije uz odlaganje odlaska u penziju. Sve to opet izaziva međugeneracijski sukob. Penzionerska kriza već izaziva nemire u državama poput Francuske. Historijski posmatrano, populacijska neravnoteža se rješavala migracijom jer se višak ljudi selio tamo gdje su bili potrebniji. Na sličan način, ljudi suočeni sa siromaštvom ili katastrofom zbog sukoba ili nesreća bježali su na neko bolje ili sigurnije mjesto. Turkiye je u tom smislu danas domaćin najvećem broju izbjeglica i tražitelja azila – ukupno oko četiri miliona. Svjetski izvještaj o migracijama procjenjuje da se 281 milion (jedan od trideset) odnosi na migrante koji donose pozitivne društvene efekte. Države sa visokim dohotkom sa sve manjim stanovništvom i radnom snagom oslanjaju se na migrante kako bi nastavili normalno funkcionisati. Ali rastuća ksenofobija izazvala je snažan pokret protiv migracija, s ozbiljnim političkim posljedicama kao što je izlazak Velike Britanije iz Evropske unije. Nasuprot takvim burnim trendovima približava se važna prekretnica. Indija će iduće godine, prvi put ikada, nadmašiti Kinu kao najmnogoljudnija država u svijetu. Svaka od njih trenutno ima oko 1,4 milijarde stanovnika, ali u Indiji će se taj broj povećati na 1,7 milijardi, a u Kini će se smanjiti na 1,3 milijarde do 2050. godine. Velike i siromašne države nekada su smanjivale broj svojih stanovnika koji su bili predmet sažaljenja i milostinje drugih. Ali to više nije tako jer se i jedni i drugi uzdižu na tabeli srednjeg dohotka Svjetske banke. Kina je druga najveća svjetska ekonomija s 17,7 biliona dolara, a Indija šesta s 3,2 biliona dolara, a zauzet će prvo, odnosno treće mjesto već do 2040. godine. Svijet u kojem više od jednog od troje čine sve prosperitetniji Kinezi ili Indijci neizbježno potresa svjetski poredak u ekonomskom, političkom i vojnom smislu. Također i kulturalno, jer Indijci čine najveću globalnu dijasporu s 18 miliona, a Kinezi oko 10 miliona. Nekoliko lidera indijskog i kineskog porijekla čak je bilo na čelu drugih država i vlada, a brojni drugi zauzimaju najviše funkcije u nacionalnim i globalnim institucijama koje oblikuju naš svijet. Naravno, obje velike države suočavaju se s ogromnim domaćim izazovima, bilo da se radi o nezadovoljstvu još uvijek siromašnih miliona ili nezadovoljstvu drugih građana, posebno manjina, oko identiteta i inkluzije. Sve veće nejednakosti u kontekstu ljudskih prava i dalje mogu predstavljati njihovo nazadovanje. Maksimalna prednost Previranja među milijardama u Kini i Indiji također imaju geopolitički značaj, jer bi se moglo preliti na sve sfere međunarodnih odnosa. Zato je i mudrost s kojom kineski i indijski lideri upravljaju svojim narodima važna za dobrobit cijelog svijeta. Istovremeno, rivalstvo između dva susjedna giganta koje ih je u nekoliko navrata dovodilo i u oružani sukob, predstavlja ozbiljan rizik za globalni mir. Suočavanje s višestrukim dimenzijama Kine i Indije glavna je briga svjetskih organizacija. Neki, posebno zemlje Afrike i Azije u razvoju, nastoje da se bore jedni protiv drugih, bilo da izbjegnu da ih ekonomski slome ili da izvuku maksimalnu vlastitu prednost iz nekih zemalja. U osnovi je to čista politika oko moći: da li vladate koristeći kineske karakteristike kontrole ili slobodnim i haotičnim indijskim modelom? Zastarjele i posrnule demokratije zapadne alijanse suočavaju se s istim problemom dok pokušavaju da se uzdignu protiv Kine i Indije, koje ponovo rastu. Iz geopolitičkog ugla, kinesko-indijski sukob predstavlja prijetnju regionalnoj stabilnosti. U njihovom je interesu da to izbjegnu proaktivnim upravljanjem vlastitim razlikama. U međuvremenu, naučili smo iz historije da dominacija bilo koje velike sile - bilo one ranije sovjetske ili sadašnje američke - rizikuje zajedničku težnju za mirnim i prosperitetnim svijetom. Slično tome, svaka buduća hegemonija Kine ili Indije bila bi podjednako nepoželjna. Umjesto toga, mirno nadmetanje između njih je sigurnije, i to ne samo kao dodatak prirodnom razvoju o tome koje su ideje najbolje za upravljanje svijetom. Kako se pak manje države snalaze u svjetskoj ravnoteži u nastajanju? Mogli bi proći i gore od samog udubljivanja u vlastitu demografiju koja oblikuje njihove vlastite sudbine.