Zdravstvene koristi dosade

Dosada je, kažu neuronaučnici, "dobra za vaše zdravlje", a da ne spominjemo vaše psihičko blagostanje, kažu psiholozi.

U intervjuu za Haaretz, izraelski psiholog Gadi On pokušava to filozofski formulirati: “Ne osjećate se važnim u životu i ne smatrate da vam aktivnost kojom se bavite ima smisla. Ako to potraje, nazivamo to egzistencijalnom dosadom.”

Gadi smatra da je dosada korisna nuspojava u životu i da je treba njegovati.

On poručuje svojoj djeci da dosada nije nešto strašno: “Ne učimo našu djecu da sjede tiho, sami sa sobom. Ni oni nas ne vide da to radimo. Ali to je ono što treba činiti kada je dosadno: dosađivati ​​se i gledati u svijet."

Moderni svijet pridaje veliku važnost zaposlenosti, tome da uvijek imamo nešto da radimo ili nešto da gledamo ili nečim da se bavimo.

Članak VICE-a navodi: “Zauzetost nije samo planiranje svakog dana sa što je više moguće aktivnosti, već i vrijednost koja se tome pridaje: Zauzetost čini da se ljudi osjećaju dobro i oni koriste zauzetost, dobrovoljno, kako bi drugima pokazali svoju vrijednost.”
Roger Kneebone, koji piše za Lancet, kaže da su njegovi dani kao studenta medicine bili ispunjeni dosadnim, ponavljajućim zadacima kojima u početku nije vidio svrhu.

Kneebone piše da je kasnije shvatio da su ga ti zadaci na kraju učinili boljim medicinskim stručnjakom: “Ipak, svi ti dosadni sati isplatili su se na neočekivane načine”.

“Što je još važnije, naučio sam kako uspostaviti odnos s uplašenim ljudima, činiti bolne postupke i odnositi se prema bolesnim ljudima u čijoj sam brizi bio. Drugim riječima, naučio sam vještine kako da postanem ljekar.”

David Sbarra, klinički psiholog, piše u Voxu o tome kako se osjećao kao da je u točku, uvijek u pokretu, nikad ne zastajkujući: “Užurbanost je progutala moje vrijednosti. Radio sam, odgajao, volio, slao e-poštu i vježbao na neki bezumni način, samo radio i radio. Zauzetost nije, niti je ikada bila, princip vodilja u mom životu”.

Izraelski psiholog Gadi On predlaže da, kad god osjetimo dosadu, samo je prihvatimo, iako to možda nije lako ili ugodno.
“U prošlosti je čekanje u redu bilo dio života. Sjedi i bulji. Danas mi se čini da smo izgubili tu sposobnost, momentalno pogledamo u ekrane – dosada više nije dio našeg života kao što je bila, to je nešto što treba izbrisati iz života, a ja ne želim to učiniti. Želim je osjetiti, a da je se ne bojim. Bez toga da me ona smrvi.”