Malo je poznato da su u opticaju do kraja šezdesetih, a u pojedinim državama Evrope i polovine sedamdesetih, pa čak i ranih osamdesetih godina prošlog vijeka bile kovanice koje su srebrne, odnosno koje su u sebi sadržavale visok postotak srebra što je za današnje vrijeme pravi luksuz.
Nakon tog perioda u osamdesetim i devedesetim godinama kovanice su bile uglavnom od kombinacije metala bakar-nikl, neke države poput bivše SFR Jugoslavije dodavale su im i cink kako bi njihovo kovanje bilo jeftinije, dok se prelaskom u novo stoljeće i povećanjem cijena metala promijenio i sastav sadržaja kovanica. Tako je većina država sa skupog bakra i nikla prešla na jeftinije željezo i čelik koje se samo oblaže bakrom, mesingom ili niklom.
Primjer iznimno vrijednih kovanica imala je Švicarska čija je kovanica od 5 franaka u periodu od 1922. - 1928. godina težila 25 grama a sadržavala je srebro 0.900 (90 posto srebra), da bi se u periodu od 1931. - 1969. težina te kovanice smanjila na 15 grama, a sadržaj srebra na 0.835 (83,5 posto).
Nakon tog perioda, odnosno tačnije od 1969. godine kovanica od 5 franaka kuje se od kombinacije bakar-nikl, a težina je dodatno smanjena na 13,2 grama.
I kovanica od 2 franka doživjela je transformaciju. U periodu od 1874. do 1967. godine težila je 10 grama i sadržavala 0.835 (83,5 posto) srebra. Nakon tog perioda do danas kuje se od kombinacije bakar-nikl sa težinom od 8,8 grama.
Slično je i sa kovanicom od 1 franka. On se od 1875. do 1967. godine kovao od 0.835 (83,5 posto) srebra i težio je 5 grama, a nakon tog perioda, pa sve do sada kuje se u kombinaciji bakar-nikl sa težinom od 4,4 grama.
I kovanica od 1/2 (pola) franka u periodu od 1875. do 1967. godine bila je kovana od 0.835 (83,5 posto) srebra, a ukupna težina joj je bila 2,5 grama. Od 1968. godine kuje se u kombinaciji bakar-nikl sa težinom od 2,2 grama.
Srebrne kovanice imala je i Holandija, samo sa nešto nižim udjelom tog plemenitog metala.
Tako se kovanica od 2 1/2 (dva i pol) guldena u periodu od 1959. do 1966. godine kovala sa udjelom od 0.720 (72 posto) srebra ukupne težine 15 grama. U periodu od 1969. do 1980. godine ta kovanica je bila od nikla sa težinom od 10 grama.
Kovanica od 1 gulden je u periodu od 1954. do 1967. godine imala također udjel od 0.720 (72 posto) srebra i težinu od 6,5 grama. Poslije toga, odnosno od 1967. do 1980 godine kovanica je bila od nikla sa ukupnom težinom od 6 grama.
Interesantno je da je i Francuska u opticaju imala srebrni novac. Tako je kovanica od 100 franaka u periodu 1982. pa do 2001. godine kovana sa 0.900 (90 posto) udjela srebra ukupne težine 15 grama.
U periodu od 1974. do 1980. godine kovanica od 50 franaka bila je od 0.900 (90 posto) srebra, a težila je čak 30 grama, dok je kovanica od 10 franaka kovana od 1964. do 1973. godine bila također od 0.900 (90 posto) srebra i ukupne težine 25 grama.
U opticaju u Francuskoj u periodu od 1959. do 1969. godine bila je kovanica od 5 franaka koja je sadržavala 0.835 (83,5 posto) srebra i težila 12 grama, dok se nakon toga, u periodu od 1969. do 2001. godine kovala od nikla sa težinom od 10 grama.
U Njemačkoj je također u periodu od 1951. do 1974. godine kovanica od 5 maraka sadržavala srebro i to 0.625 (62,5 posto) a ukupna težina bila joj je 11,2 grama. Nakon toga, od 1975. do 2001. godine težila je 10 grama, a kovana je od kombinacije bakar-nikl.
Slično je i sa Austrijom. I tamo je kovanica od 10 šilinga u periodu od 1957. do 1973. godine sadržavala srebro i to 0.640 (64 posto), a težina joj je bila 7,5 grama. Nakon toga, od 1974. do 2001. godine kovala se u kombinaciji bakar-nikl ukupne težine 6,2 grama.
I 5 šilinga je bilo sa 0.640 (64 posto) udjela srebra i to u periodu kovanja od 1960. do 1968. godine ukupne težine 5,2 grama. Od 1969. do 2001. godine kovala se od kombinacije bakar-nikl težine 4,8 grama.
Srebrne kovanice i to od 5 kruna imala je Švedska u periodu od 1954. do 1971. godine no sa udjelom srebra 0.400 (40 posto) i težinom od 18 grama. I 2 švedske krune u periodu 1952- 1966. bile su sa udjelom srebra od 0.400 i težinom od 14 grama, dok je 1 švedska kruna u periodu od 1952. do 1968. godine također bila sa udjelom srebra od 0.400 i težinom od 7 grama.
Švedska je čak i manje kovanice od 50 orea u periodu od 1952. do 1961. težine 4,8 grama kovala sa udjelom srebra od 0.400, 25 orea sa istim sadržajem srebra u istom razdoblju težile su 2,32 grama, a 10 orea također istog sadržaja i perioda imale su težinu od 1.44 grama.
Osim navedenih država u poslijeratnoj Evropi srebrni novac imala je još i Belgija u periodu šezdesetih godina, ali samo veće apoene i to od 100 franaka od 1948. do 1954. godine i udjelom srebra od 0.835 (83,5 posto) i težinom od 18 grama, 50 franaka u periodu od 1948. do 1954. godine težine 12,5 grama i udjelom srebra od 0.835, kao i 20 franaka od 1949. do 1955. godine težine 8 grama i udjelom srebra od 0.835.
U pojedinim periodima također još samo Grčka je kovala prometne kovanice koje su sadržavale srebro.
Interesantno je da se SFR Jugoslavija nakon Drugog svjetskog rata opredijelila prvo za aluminijske, a potom pošto su se pokazale neizdržljivim, kovanice koje su bile u kombinaciji bakar-nikl i dodatno cink s obzirom da je jeftiniji.
U pojedinim periodima metalni novac je kovan i od mesinga (kombinacije bakra i cinka), te bronze (kombinacije bakra i kalaja ili kositra). Inače, kao jeftinija varijanta bila je i takozvana aluminijska bronza (kombinacija bakra, aluminija i željeza).
Inače, posljednje srebrne kovanice na prostorima Jugoslavije bile su one kovane 1938. godine i to u apoenima od 50 dinara težine 15 grama i postotkom od 0.750 (75 posto srebra) i 20 dinara težine 9 grama i sadržajem od 0.750 srebra.
Donekle visok nivo kovanja metalnih kovanica na prostorima bivše Jugoslavije zadržala je bila jedino Hrvatska koja je kune i to u apoenima od 1, 2 i 5 kovala u kombinaciji bakar-nikl-cink.
Srbija i Sjeverna Makedonija su se opredijelile za jeftinije varijante u vidu mesinga, aluminijske bronze, a kod manjih apoena i željeza presvućenog mesingom ili niklom.
Kovanice u BiH one od 2 i 5 KM su bimetali odnosno kombinacija su u kojem je sredina od legure bakar-nikl, a prsten (okolo) mesing kao u slučaju 2 marke, odnosno mesinga u sredini i kombinacije bakar-nikl prstena kao što je 5 maraka.
Kovanice od 1 marku, kao i od 50, 20 i 10 feninga su od željeza presvučene niklom (1 marka), odnosno bakrom (50, 20 i 10 pfeninga).
Kako cijene metala diktiraju i kovanje kovanica tako su još jedino one eurocenti 10, 20 i 50 od takozvanog nordijskog zlata koje sadrži visok procenat od 90 posto bakra.
Kovanice od 1 i 2 eura su također bimetali koji su u sredini od nikla dok je prsten u kombinaciji bakar-nikl.
Inače, poslije Drugog svjetskog rata bile su države poput Španjolske i Italije koje se nikada nisu "razmetale". Tako su primjerice španske pezete uglavnom bile u kombinaciji bakar-nikl i aluminijska bronza (bakar, aluminij i željezo), dok su talijanske lire bile bimetali kombinacija mesinga i bakar-nikl, odnosno aluminijske bronze i nehrđajućeg čelika (sa visokim postotkom kroma).
Mnoge države nakon 2000, a posebno nakon 2010. godine napustile su kovanja koja sadrže nikl i bakar i prešle su na jeftinije varijante od željeza, što čak u posljednje vrijeme, zbog divljanja cijena metala i to postaje luksuz.
U sadašnje vrijeme nekadašnje opticajne metalne kovanice postale su pravo bogatstvo u svijetu numizmatike, te se kolekcionari takmiče da ih sakupe što više u svojim zbirkama. Svijet numizmatike sve je prisutniji u svijetu, Evropi, ali i na Balkanu, pa tako čak u Hrvatskoj, ali i Srbiji imaju i numizmatičke kuće koje su specijalizovane za kovanice.
Istovremeno i sve veći broj pojedinaca, ali i grupa na prostoru bivše Jugoslavije bavi se sakupljanjem kovanica i sarađuje u njihovoj razmjeni.
A, koliko zaista postoje vrijedni primjerci kovanica koji su nekada bili u opticaju vidljivo je i iz primjera balkanskih država, primjerice Albanije, i to u doba kraljevine čijih 20 franga iz 1926. i 1927. godine težine 6,45 grama koja sadrži zlato 0.900 (90 posto) dostiže cijenu od vrtoglavih 3.000 eura i više na tržištu.
