1858. godine, na Hvaru, među kamenim kućama i uskim ulicama, rodio se dječak po imenu Ivan Vučetić.
Kao najstariji sin, naučio je zanat svoga oca – postao je bačvar.
Dane svoje mladosti ispunjavao je muzikom, koja ga je pratila ostatak života.
No, želja za boljim životom potaknula ga je da, napusti Hvar i pronađe sreću u drugoj zemlji – dalekoj Argentini.
Po dolasku u Argentinu, bez novca i posla, počeo je svirati po lokalima kako bi zaradio.
Ubrzo je savladao i španski jezik, a njegova upornost dovela ga je nekoliko godina kasnije do Centralnog ureda policije u La Plati.
“Nije poznavao zabave, kafane ni odmor. Spavao je najviše pet sati dnevno. Odjedanput je postao zapažen po lijepim govorima, inicijativama i korisnim prijedlozima.”
Ovako su pisali o njemu oni koji su ga poznavali.
Tako je, nezadovoljan trenutnim metodama pronalaženja počinitelja krivičnih djela, odlučio promijeniti sudbine nepravedno osuđenih.
Tokom svojih istraživanja otkrio je nešto nevjerovatno: na svijetu ne postoje dva ista otiska prsta.
Ti otisci, koji se od rođenja nikada ne mijenjaju, predstavljaju najpouzdaniji lični identifikator za svako ljudsko biće.
Ubrzo je stvorio sistem za klasifikaciju otisaka prstiju, poznat kao daktiloskopija.
Sav materijal i opremu pribavljao je od svojih skromnih sredstava, čak je prodao dio imovine kako bi ostvario svoj san.
Zbog toga je 1891. godine policija u La Plati usvojila njegov revolucionarni sistem.
To nije bio uspjeh samo za njega, već i za kompletnu Argentinu, koja je postala pionir u kriminalističkoj identifikaciji. Ovaj sistem je ubrzo usvojen u svim dijelovima svijeta.
Međutim, uspjeh donosi i izazove.
Usred razvijanja njegovih progresivnih ideja, 1894. pokušali su da zatvore njegov ured, a on je bio prisiljen da proučava drugu oblast. Iako je ured uspio vratiti iste godine, taj događaj je toliko pogodio Vučetića, do tada vitalnog i zdravog 35-godišnjaka, da je obolio od čira na želucu, što ga je mučilo sve do smrti.
Vučetić je nastavio promovirati primjenu daktiloskopije u različitim institucijama, odvojske do škola. Njegov sistem evoluirao je tokom godina, a otisci prstiju postali su standard u sigurnosnim sistemima širom svijeta.
Ovaj sistem je napredovao od 1891. do danas, te je zastupljen u svim dijelovima svijeta, uključujući primjenu otisaka prstiju u različitim tehnološkim inovacijama kao što su telefoni, sigurnosni dokumenti i mnogi drugi sigurnosni sistemi.
Njegov doprinos identifikaciji i kriminalistici prepoznale su mnoge zemlje svijeta, a njegovo ime i dalje živi kroz ustanove, ulice i škole.
U svoj Hvar Ivan Vučetić se vratio samo jednom, tokom svjetske turneje 1913. godine, a umro je 1925. u svojoj drugoj domovini, Argentini, ostavljajući iza sebe naslijeđe koje će trajati vječno.
