Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora ili Sjevernoatlantski savez (NATO) međunarodna je organizacija vojno-političke prirode, osnovana 1949. godine potpisivanjem Sjevernoatlantskog ugovora (Washingtonski ugovor) između dvanaest država tadašnjeg zapadnog bloka.
Danas se NATO sastoji od 32 države članice, od kojih dvije angloameričke te 30 evropskih. Švedska je u martu ove godine službeno postala 32. članica NATO-a.
Zajednica saveznika povezanih zajedničkim vrijednostima demokratije, slobode pojedinca, ljudskih prava i vladavine prava, NATO danas slavi godišnjicu u sjedištu u Briselu, a nastavit će i na predstojećem samitu koji će u julu biti održan u Washingtonu gdje je i potpisan osnivački ugovor.
Ključna odredba u Sjevernoatlantskom ugovoru glasi: "Stranke su saglasne da će se oružani napad na jednu ili više njih u Evropi ili u Sjevernoj Americi smatrati napadom na sve njih."
Osnova Sjevernoatlantskog saveza ugovor je država članica, koji je po svojoj prirodi međunarodni ugovor. Ugovor priznaje i podržava njihova pojedinačna prava, kao i njihove međunarodne obaveze u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda. Obavezuje svaku državu članicu da učestvuje u rizicima i odgovornostima, uspostavlja sistem zajedničke odbrane te zahtijeva od svake od njih da ne prihvata nikakve međunarodne obaveze koje bi mogle biti u suprotnosti s ugovorom.
"Zemlje članice se svakog dana konsultuju i donose odluke o sigurnosnim pitanjima na svim nivoima i u različitim oblastima. Odluka NATO-a je izraz kolektivne volje sve 32 zemlje članice, budući da se sve odluke donose konsenzusom. Stotine zvaničnika, kao i civilnih i vojnih stručnjaka, svakodnevno dolaze u sjedište NATO-a kako bi razmijenili informacije, razmijenili ideje i pomogli u pripremi odluka kada je to potrebno, u saradnji sa nacionalnim delegacijama i osobljem u sjedištu NATO-a", navedeno je na stranici NATO-a.
Često se kaže da je Sjevernoatlantski savez osnovan kao odgovor na prijetnju koju je predstavljao Sovjetski Savez. U kratkom historijatu na stranici NATO-a navedeno je da je "ovo samo djelimično tačno". U stvari, stvaranje Alijanse bilo je dio šireg nastojanja da služi trima svrhama: odvraćanje sovjetskog ekspanzionizma, zabrana oživljavanja nacionalističkog militarizma u Evropi kroz snažno sjevernoameričko prisustvo na kontinentu i poticanje evropske političke integracije.
Poslije Drugog svjetskog rata veliki dio Evrope je razoren na način koji je danas teško zamisliti. U sukobu je poginulo oko 36,5 miliona Evropljana, od kojih 19 miliona civila. Izbjeglički kampovi i racionalizacija dominirali su svakodnevnim životom. Samo u njemačkom gradu Hamburgu pola miliona ljudi bili su beskućnici.
Komunisti potpomognuti Sovjetskim Savezom prijetili su izabranim vladama širom Evrope, navodi se na web stranici NATO-a. U februaru 1948. Komunistička partija Čehoslovačke, uz prikrivenu podršku Sovjetskog Saveza, zbacila je demokratski izabranu vladu u toj zemlji. Zatim, kao reakcija na demokratsku konsolidaciju Zapadne Njemačke, Sovjeti su blokirali zapadni Berlin koji su kontrolirali saveznici u pokušaju da učvrste svoju vlast nad njemačkom prijestolnicom. Herojstvo Berlinskog zračnog transporta pružilo je budućim saveznicima određenu utjehu, ali oskudica je ostala ozbiljna prijetnja slobodi i stabilnosti.
Srećom, do tada su Sjedinjene Američke Države okrenule leđa svojoj tradicionalnoj politici diplomatskog izolacionizma. Pomoć pružena kroz Marshallov plan koji finansiraju SAD (također poznat kao Evropski program oporavka) i drugim sredstvima podstakla je određeni stepen ekonomske stabilizacije. Međutim, evropskim državama je još uvijek bilo potrebno povjerenje u njihovu sigurnost prije nego što počnu međusobno razgovarati i trgovati. Vojna saradnja i sigurnost koju bi ona donijela morali bi da se razvijaju paralelno sa ekonomskim i političkim napretkom.
Nakon duge rasprave i debate, Sjevernoatlantski ugovor je potpisan 4. aprila 1949. U poznatom članu pet Ugovora, novi saveznici su se složili da će se "oružani napad na jednog ili više njih, smatrati napadom na sve njih" i da bi nakon takvog napada svaki saveznik poduzeo "takve akcije koje smatra potrebnim, uključujući upotrebu oružane sile" kao odgovor.
Iako je potpisivanje Sjevernoatlantskog ugovora stvorilo saveznike, nije stvorilo vojnu strukturu koja bi mogla efikasno koordinirati njihove akcije. Ovo se promijenilo kada je rastuća zabrinutost oko sovjetskih namjera kulminirala sovjetskom detonacijom atomske bombe 1949. i izbijanjem Korejskog rata 1950. Učinak na Alijansu je bio dramatičan. NATO je ubrzo dobio konsolidovanu komandnu strukturu sa vojnim štabom sa sjedištem u pariskom predgrađu Rocquencourt, u blizini Versaillesa. Ovo je bio Vrhovni štab savezničkih snaga u Evropi. Ubrzo nakon toga, saveznici su uspostavili stalni civilni sekretarijat u Parizu i imenovali prvog generalnog sekretara NATO-a, lorda Ismaya iz Ujedinjenog Kraljevstva.
Uz pomoć i sigurnosnog "kišobrana", politička stabilnost je postepeno vraćena u Zapadnu Evropu i počelo je poslijeratno ekonomsko čudo. Novi saveznici su pristupili Alijansi.
