U Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija u New Yorku danas je upriličena panel diskusija pod nazivom "Memorijalizacija genocida: pravda, istina, iscjeljenje", na kojoj se obratio i direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić, koji je među onima koji su preživjeli genocid.
Suljagić je kazao da su u prethodnih 29 godina morali dokazati “svaki detalj patnje" koju su proživljavali, ali da su to uradili uz naučne metode koje su bile tada dostupne civilizaciji.
"Kao rezultat toga mogli smo dokazati, na primjer, da su djelići stakla pronađeni 30 kilometara južno od Srebrenice, u sekundarnoj grobnici, da su poticali iz primarne grobnice koja je bila 40 kilometara sjeverno od enklave, a zatim su se dokazivala masovna pogubljenja”, rekao je Suljagić.
Dodao je da se tada po prvi put u svijetu primijenila i metoda analize DNK za dokazivanje genocida.
"Također smo imali pomoć činjenice da su počinitelji bili toliko uvjereni da nikada neće biti kažnjeni. Znamo ko je povukao obarač, kada, gdje, ko je upravljao mašinama, a ko je čak dobavljao gorivo da bi se ljudi mogli sahraniti, a zatim dalje prebacivati. Mi smo to sve dokazali, sve smo to dokumentirali. Majke su prelazile stotine kilometara da se pojavljuju pred sudovima u stranim državama da svjedoče na stranim jezicima o ubistvo njihove djece”, kazao je Suljagić.
Poručio je da se “naša borba i dalje nastavlja” kako bi osigurali da Srebrenica “ne bude samo dio margina historije i neki marginalizirani dio u prosperitetnoj historiji”.
“Prije 29 godina ja sam stao ispred Ratka Mladića i on je bio siguran da neću preživjeti. A danas imamo Memorijalni centar u Srebrenici, a ja sam direktor. Mladić je u zatvorskoj ćeliji i on će jednostavno morati da se sjeća horora koji je počinio zajedno sa svojim borcima. A mi preživjeli idemo dalje. Našli smo novu svrhu u životu, osnovali smo porodice. Obnovili smo naše zajednice. Počinitelji, sa druge strane, su zarobljeni u prošlosti i oni su ophrvani svojom mržnjom. Oni i dalje cijene te grozne tamne vrijednosti i genocid protiv nas”, rekao je Suljagić .
Naglasio je da svoju djecu podučavaju o važnosti sjećanja, ali i oprosta, da se suzdrže od teških riječi, ali da se sjećaju.
“Nikada nismo odustali od borbe, bez obzira na izglede. 1995. godine niko nije vjerovao da imamo šansu, ali mi smo ovdje danas, obraćamo se Ujedinjenim nacijama, cijelom svijetu, usvajamo rezoluciju o sjećanju na genocid u Srebrenici. Naše prisustvo ovdje je dokaz rada generacija u prethodne tri decenije”, poručio je Suljagić i pozvao prisutne da posjete Srebrenicu.
Domaćin današnjeg panela je ambasador Bosne i Hercegovine pri UN-u Zlatko Lagumdžija.
Iz Stalne misije Bosne i Hercegovine pri Ujedinjenim nacijama su ranije naveli da ova panel-diskusija ima za cilj proniknuti u višestruke dimenzije i važnost obilježavanja sjećanja na genocid, s posebnim fokusom na genocid u Srebrenici, ne samo u svjetlu predloženog nacrta rezolucije o proglašenju 11. jula Međunarodnim danom obilježavanje genocida u Srebrenici 1995.
Munira Subašić u UN-u: Rezolucija o Srebrenici je potrebna nama, Srbiji i RS-u
Među učesnicima panela bila je i Munira Subašić predsjednica udruženja “Majke Srebrenice” i tom prilikom je ukazala na važnost podržavanja rezolucije, kojom bi se obilježio Međunarodni dan sjećanja na genocid u Srebrenici.
Subašić je na početku izlaganja podsjetila da su joj u genocidu u Srebrenici ubijena 22 člana uže porodice, među njima i najmlađi sin i suprug.
Kako je kazala, po njihovoj evidenciji u Srebrenici je ubijena 10.701 osoba, među kojima djeca, žene i starije osobe.
"Ubili su 1.042 maloljetna djeteta, ubijali su i sve su to ubili za osam dana, a ubili su ih samo zato što su bili muslimani. Na početku, mi majke nismo mogli vjerovati da su mogli ubiti toliko ljudi..., skupiti, ubiti i zatrpati u velike masovne grobnice. Mislile smo da su ljudi živi i čekale smo, nadale se da nam dođu. Međutim, kad je došao pokojni senator Bob Dole, on nam je saopštio da su naši svi mrtvi. Nama je poslije ostao cilj da pronađemo kosti naše djece, da ih dostojanstveno sahranimo i da zločinci izađu pred lice pravde, da odgovaraju za svoj zločin, za genocid", rekla je Subašić.
Kazala je da je žrtvama genocida bio cilj da svi zločinci izađu pred lice pravde, da odgovaraju. Dodala je da je padom Srebrenice bez roditelja ostalo oko 5.500 djece.
"Bili su jako mali, preživjeli su genocid, gledali su kad im ubijaju oca, gledali su kad im siluju majku, kad im siluju sestru, kad odvode brata u smrt, a neka djeca su se rađala i poslije smrti svoga oca. Mnoga djeca nisu nikad su imala niti će imati fotografiju da znaju kako izgleda njihov otac", rekla je Subašić.
Poručila je da su zahvaljujući majkama, djeca odgojena bez mržnje, bez osvete.
"Naša djeca nisu napravila ni jednu osvetu, naša djeca su se školovala, završila su dobre škole. Umjesto mržnje i osvete, naša djeca su doktori, inženjeri, profesori, govore nekoliko stranih jezika", kazala je Subašić, dodajući da im nije bilo lako, ali da su se izborile.
Subašić je podsjetila da je 2013. godine pronašla dvije male kosti svog najmlađeg sina, zahvaljujući DNK analizi.
"U jednom momentu sam bila sretna što sam našla kosti, što ću imati obilježje da je živio i da ću imati nišan gdje će pisati da se rodio u Srebrenici i da je ubijen u Srebrenici. S druge strane, od 2013. s tugom, legnem, s bolom ustanem. Zar se moj sin sastojao od dvije kosti? Ali ipak kad čujem mnoge majke koje kažu 'budi sretna mi ćemo umrijeti, ali nećemo naći ni jednu kost'", istakla je Subašić, dodavši da svaka osoba kada umre ili bude ubijena ima pravo da ima svoje obilježje.
Dodala je da su majke Srebrenice, iako su preživjele protjerivanje, silovanje, gubitak najmilijih, smogle snagu i pružile ruku povjerenja svim majkama u Bosni i Hercegovini, na Balkanu.
"Pomagale smo jedna drugoj sve dok se nije umiješala politika, politika iz entiteta odakle ja dolazim. Oni su zvali mnoge majke na saslušanje i rekli su im da ne smiju da s nama sarađuju, da ne smiju da rade i tamo uvijek vlada mrak. U entitetu odakle ja dolazim nije isti zakon za Muniru, za Maru i za Anu. Različit je. Ja kad dođem u opštinu i kad treba da izvadim papir za mrtvog sina, za mrtvog muža, za brata mrtvog, za moju sestru ja moram da platim, dok majka Srpkinja ne mora. Ona je oslobođena, jer njen sin je bio borac i njen sin se borio za Republiku Srpsku. To su velike razlike, ali ipak ima jako dobrih majki", rekla je Subašić.
Dodala je da u entitetu RS djeca još uvijek žive "u lažima, neistini".
Zamolila je sve da glasaju za usvajanje Rezolucije o Srebrenici, jer je ona, kako je kazala, potrebna svima.
"Potrebna je i nama i Srbiji, Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini i svim normalnim ljudima. Nama je potrebno da imamo 11. juli, da obilježimo dan sjećanja na ubijanje naše djece, Ako imaju Jevreji 27. januar, Dan holokausta, ako imaju u Africi 7. april, Dan obilježavanja genocida (u Ruandi op.a.), koji se desio godinu dana prije, zašto mi majke nemamo pravo i ne bismo imale pravo da obilježavamo Dan sjećanja na Srebrenicu? Znači, taj dan bi bio poruka čitavom svijetu da se ne zaboravi i da se ne ponovi", naglasila je Subašić.
Dodala je da će rezolucija biti potrebna srpskom narodu koji, kako je kazala, ne zna pravu istinu.
"Želim da sva djeca u Bosni i Hercegovini, u cijelom svijetu budu budućnost naša i da žive u miru, da ne dožive ono što smo mi doživjeli", rekla je Subašić.
Generalna skupština UN-a se 2. maja trebala izjasniti o Rezoluciji o Srebrenici, ali je glasanje odgođeno.
Ovo je drugi put da se glasanje pomjera – prvi put se trebalo održati 27. aprila.
Rezolucija o Srebrenici podrazumijeva odluku da se 11. juli svake godine obilježava kao Međunarodni dan sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici 1995.
Rezolucijom se, također, bezrezervno osuđuje svako poricanje genocida u Srebrenici i potiču države članice da sačuvaju utvrđene činjenice, kroz svoje obrazovne sisteme razvijanjem odgovarajućih programa, također u znak sjećanja, u cilju sprečavanja revizionizma i pojavljivanja genocida u budućnosti.
Predlagači rezolucije o genocidu u Srebrenici su Njemačka i Ruanda.
