Sjećanje na žrtve masakra na Markalama

Na pijaci Markale projektilima ispaljenim sa srpskih položaja izvršena su dva strašna masakra nad nedužnim civilima. U prvom masakru na sarajevskoj pijaci 5. februara 1994. godine ubijeno je 68 i ranjena 142 građana Sarajeva. U drugom masakru 28. augusta 1995. ubijene su 43 osobe, a 90 ih je ranjeno.

U prvom masakru na Markalama minobacačka granata kalibra 120 milimetara ispaljena sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS) pala je na prepunu gradsku pijacu i usmrtila i osakatila nevine ljude.

Bol ne prestaje

Prošlo je 29 godina od prvog masakra na Markalama. Bol se ni nakon toliko godina kasnije ne smanjuje.

Sarajka Advija Mujarić, koja je teško ranjena u masakru na sarajevskoj pijaci Markale 5. februara 1994. godine, izjavila je da je krvi bilo posvuda, crvena boja je "udarala" u oči.

“Gledala sam oko sebe, sve je bilo crveno, krv je bila posvuda, ta crvena boja je udarala u oči. Osjetila sam jak miris i imala osjećaj da ću se onesvijestiti. Bilo mi je teško, osjetila sam da mi fali zraka, onda sam duboko udahnula i tako sam došla sebi. Sjećam se da je neki kamion tu stajao, kupili su već mrtve i ranjene“, kazala je Mujarić.

“U ovome masakru sam izgubila rođaka koji se zvao Alija Dževlan, onaj čovjek koji je visio preko ograde, to je bio od moje tetke sin. Svake godine, ne samo ovdje, dođem na svako obilježje, gdje god su obilježja šehida, ili poginulih, ili bilo kojih sjećanja što se tiče rata”, izjavila je Džemila Mujan.

Muhidin Mašnić, jedan od svjedoka masakra, izjavio je da je u trenutku masakra vladao pravi horor.

“Kad je pala granata ovdje, mi smo dotrčali svi da vidimo šta je, čulo se zapomaganje, i onda smo došli, vidjeli haos, prevrnuto, ljudi mrtvi, neki pomažu, dolazila privatna auta, trpali ljude za bolnicu, kupili mrtve, stavljali u auta, vozili ih za Koševo bolnicu. Kako čovjek prođe ovuda, mora se sjetiti toga, šta se desilo i kako je taj nevini narod, koji je došao da kupi mlijeko u prahu, konzervu…”, opisuje Mašnić.

"Stajala sam za stolom. Odjednom se čuo tresak. Mene je odbacilo kroz vrata prodavnice. Pala sam. Ne znam koliko sam bila u nesvijesti. Mislim da sam brzo došla sebi. Ustala sam i sama otišla do taksija. Kupili su ljude. Sama sam taksijem došla do bolnice. Dobro sam prošla", ispričala je ovo sarajevskim novinarima Mira Stanišić 5. februara 1994. godine.

Imena ubijenih

U prvom masakru na tržnici Markale, 5. februara 1994. godine, ubijeno je ovih šezdeset i osam ljudi: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Jauzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Najprometnija sarajevska pijaca Markale tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se trgovalo prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane i opsadu, uključujući i razmjenu informacija.

Nakon rata u BiH, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992–1995.

Opsada Sarajeva

Opsada Sarajeva počela je 5. aprila 1992. godine, okončana je 29. februara 1996. godine. Trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.

Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete, a više od 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno. Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno rekordnih 3.777 projektila. Na grad je dnevno u prosjeku ispaljivano 329 granata.

Osuđeni za granatiranje građana Sarajeva

Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS) pravosnažno je u martu 2019. godine osuđen na doživotnu kaznu zatvora, između ostalog, i za terorisanje i granatiranje građana Sarajeva, što je također jedna od tačaka za koje je na doživotni zatvor u junu prošle godine osuđen i Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS).

Za ubistva 68 građana Sarajeva i ranjavanje 142 njih osuđen je i komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislav Galić. Dragomira Miloševića je Haški tribunal 2009. osudio na 29 godina zatvora zbog terora nad civilima u Sarajevu.