Senadova priča spasa počinje 11. maja 1992. godine, kada je zahvaljujući dojavi da će biti etničko čišćenje, sa suprugom i djecom pobjegao iz Voljavice. Iz malog mjesta na Drini, "kozijim putem" kroz šume se zaputio u Srebrenicu. Tu su i ostali do jula 1995. godine. Na dan genocida Senad se ponovo u pravi trenutak odlučuje na bijeg iz Srebrenice.
„U tom trenutku bio sam svjestan da nas dobar dio neće preživjeti taj 'put smrti'. Tako je i bilo. U putu nisam bio u situaciji da gubim orijentaciju, bio sam svjestan svega. Jednostavno, ne znam da li je moj organizam tako jak i da sam mogao to podnijeti. Međutim, mnogi su imali halucinacije i druga dešavanja zbog kojih su se odlazili predati. Ja nisam nijednog trenutka o tome razmišljao. Znao sam šta me čeka ako im padnem u ruke“, rekao je Malagić za TRT Balkan.
Senad je na slobodnu teritoriju izašao prvi dan proboja.
„Izašao sam prema Tuzli dole na Balkovici. Porodica mi je ovdje bila – otac i majka. Nažalost, otac je ubijen. Ovdje je ukopan u Memorijalnom centru Potočari,“ kazao je.
Prije četiri godine Senad je sa suprugom, kako je rekao, otišao trbuhom za kruhom za Švedsku.
„Živio sam sa porodicom u Federaciji, da bih prije četiri godine na insistiranje mojih prijatelja Šveđana, kojih imam dosta, i otišao. Oni su dolazili meni u Sarajevo, a nakon što su izrazili želju, doveo sam ih u Memorijalni centar u Potočarima. Našli su mi posao tamo u Švedskoj, tako da smo supruga i ja već četiri godine 'Šveđani'“, ispričao je Malagić.
Na kraju razgovora za TRT Balkan poželio je da se ovo što se dogodilo u Srebrenici više nikada nikome ne ponovi. Mlađim generacijama je poručio da ne zaborave i pamte, ali da se ne svete jer „osveta nikada nikome nije dobro donijela“.
