Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe u ulici Sedrenik, u istoimenom naselju u sarajevskoj općini Stari Grad, u petak je obilježena 31 godina od tragične pogibije četvero sarajevskih civila, među kojima troje djece, ubijenih granatom ispaljenom sa položaja agresorske Vojske Republike Srpske (VRS).
Tog kobnog 9. juna 1992. godine, prije tačno 31 godinu, u ulici Sedrenik, u dvorištu kuće porodice Bojadži, ubijena su tri člana porodice Bojadži, troje djece, Mirza Bojadži (12 godina) i Fehim Bojadži (17) te kćerka njihovog amidže Amina Bojadži koja je imala 14 godina. Osim njih, poginuo je i mladić Sakib Prašović koji je imao 24 godine.
Na spomen-obilježju ispred kuće porodice Bojadži danas su se okupili porodica i prijatelji, te se polaganjem cvijeća, učenjem Fatihe i minutom šutnje prisjetili četvoro mladih koji su brutalno ubijeni prije 31 godinu. Cvijeće su položili porodica i prijatelji, predstavnici općinskih i gradskih vlasti, predstavnici civilnih i boračkih, te udruženja porodica šehida i poginulih boraca.
Halida Bojadži, majka ubijene braće Fehima i Mirze, koja je bila pripadnica Armije RBiH, u izjavi novinarima prisjetila se kobnog 9. juna 1992. godine, kada je granata ispaljena sa položaja agresora pala u dvorište njene kuće.
“Bila je akcija na Špicastoj stijeni. Kada smo se vratili iz akcije, u dvorište je, u 12.45 sati, pala navodeća maljutka, četvoro je poginulo. Fehim i Mirza su bili u komadima. Neuzubillah, kao kad se kurban siječe. Bili smo u velikom šoku, kupili smo komade tijela u deke, svi smo bili od krvi”, ispričala je Halida Bojadži, podsjećajući da je na tom području palo više od 3.000 granata, jer, kako je pojasnila, agresor je znao koordinate kuće jer je tu bila voda.
Nakon što je ostala bez oboje djece u ovom masakru, Bojadži kaže kako ju je Bog počastio da 1995. godine rodi sina Muhammeda.
“Sada imam sina Muhammeda. 20 godina je školovan, govori sedam stranih jezika, završio je međunarodno pravo, muzičku školu, svira klavir. Bio je pripravnik i volonter, ali moje dijete danas nema posla”, kazala je Bojadži.
Bojadži, koja danas ima 72 godine, ističe kako je bol i dalje velika, iako je prošla 31 godina od strašnog masakra. Zdravlje joj je narušeno, srčani je bolesnik, uzima lijekove. Za kraj je poslala jasnu poruku:
“Meni su 72 godine, ja samo Allaha molim da dočekam da se moje dijete zaposli. Moje dijete ne ide iz Bosne i Hercegovine, jer mi smo se borili za BiH, ja rezervne domovine nemam. Ja neću ni Amerike ni Njemačke, niti će ih moje dijete.”
Grabovica: Neka Tužilaštvo konačno počne raditi svoj posao
Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, koji je također prisustvovao obilježavanju godišnjice, kazao je kako se na današnji dan na Sedreniku dogodila velika porodična tragedija.
“Sama pomisao da se jednoj porodici desilo nešto ovako, da u trenu ostanete bez dvoje djece, je strašna i stravična. To je samo jedan od dokaza šta su dušmani s okolnih brda radili, ubijali su nevine. Moramo gajiti kulturu sjećanja koja je vrlo važna za buduće generacije“, poručio je Grabovica.
Još jednom je uputio poziv Tužilaštvu BiH da konačno počne raditi svoj posao.
“Kao što znamo, još nikada Tužilaštvo nije podiglo niti jednu optužnicu za zločine koji su počinjeni tokom opsade Sarajeva”, kazao je Grabovica.
Opsada Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, koja će ostati u historiji zapamćena kao najduža opsada jednog glavnog grada, trajala je 1.425 dana. Za to vrijeme, oko 350.000 stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, s položaja smještenih na okolnim brdima. Tokom opsade poginuo je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete.
