Prošlo je tačno 30 godina od rušenja Starog mosta u Mostaru, a tog kobnog 9. novembra 1993. godine Mostaraca Dževad Pašić bio je u neposrednoj blizini Starog mosta i gledao kako se njegov kamen sručio u hladnu Neretvu.
“Gledao sam kad je most pao, šta reći, evo i nakon 30 godina glas mi podrhtava”, kaže Pašić u razgovoru za Anadolu prisjećajući se jednog od najtežih momenata u životima svih Mostaraca i historiji ovog grada.
Prije tri decenije, nakon što je u više navrata pogođen projektilima Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), srušen je Stari most u Mostaru, simbol grada na Neretvi i remek djelo osmanske arhitekture iz 16. stoljeća, izgrađen prema nacrtima arhitekte Mimara Hajrudina, koji predstavlja jedan od najznačajnijih primjera bogatog kulturno-historijskog naslijeđa Bosne i Hercegovine.
Pašić, predsjednik Udruženja "Sinovi Mahale", ističe kako je njemu lično ali sigurno svim građanima Mostara ovaj grad bez Starog mosta nezamisliv.
Prisjeća se dana prije rušenja mosta, te navodi kako su primijetili dejstvovanje tenka, odnosno kako gađa Stari most.
“Taj dan su gađali, no nije srušen tog dana, ali je most značajno oštećen. Mi smo osjetili svaku granatu prema mostu. Sutradan ujutro ponovo su počeli gađati s brda Stotina”, prisjeća se Pašić, te nastavlja: “Mi smo ponovo došli na isto mjesto, na kojem smo se dan ranije sakrili. Most je gađan. Gledao sam kad je pao, i šta reći, evo i nakon 30 godina glas mi zadrhti."
Naglašava kako ni tada, a ni danas ne može shvatiti kako su ljudi u stanju srušiti jedan takav kulturni i historijski spomenik.
“Meni je, kao i svakom Mostarcu, bio san skočiti s Starog mosta. Nisam mogao shvatiti zašto je srušen, jer nije bio vojno važan. Taj most je uvijek bio simbol prelaska preko Neretve”, kaže Pašić.
Na pitanje novinara Anadolu da opiše momenat rušenja Starog mosta, Pašić odgovara: “Oči pune suza, nevjerice, niko ništa ne priča. Čuli su se pucnjevi, oni su slavili, jer su znali da će most biti srušen.”
O tome kako danas, kao čovjek koji je prije 30 godina svjedočio ratnim strahotama u Mostaru, gleda na masakre nad civilima u Palestini, Pašić odgovara kako ga to potresa, te kako se trudi da što manje gleda te snimke. Dodaje kako ono što su oni proživljavali u Mostaru, danas se dešava u Palestini.
“Mene to jako potrese, upratim nešto na telefonu, vidim kako ljudi iznose djecu. Trudim se da što manje gledam. Isti to sam ja ovdje gledao i teško mi pada ubijanje civila, jer sam sve to ovdje proživio. Protiv sam ubijanja civila”, kaže Pašić.
Podvlači kako vrlo dobro razumije kroz šta danas prolaze Palestinci.
“Kad kažem da shvatam te ljude u Palestini, ja ih bukvalno shvatam. Ja sam doživio da se sakrijem u podrum, a da tenkovske granate prolaze kroz zgradu. Mogu zamisliti šta ljudi imaju (naoružanje) danas nakon 30 godina”, ističe Pašić, podsjećajući kako nikad neće zaboraviti kada su njegovoj komšinici u jednom danu poginula dvojica sinova.
Rušenje Starog mosta počelo je dvadeset dana ranije, a intenzivno 8. novembra 1993. Gađan je s obližnjih planinskih visova Planinice i Stotine granatama velike razorne moći. Granate su padale i na kule Taru i Halebinku koje su svojevrsni statički uteg mostu. Cijela jedna ulica sa dućanima zvana Kujundžiluk potpuno je nestala. Granate su dva dana za redom intenzivno rušile dio po dio mosta. I konačno u 10 sati i 16 minuta, 9. novembra, pokleknulo je remek djelo mimara Hajrudina. Pao je u hladnu Neretvu.
