Vrijeme je da, 30 godina kasnije, sjednemo i napravimo ozbiljnu društvenu i državnu strategiju, u kojem pravcu hoćemo da gradimo ovu državu, kaže u razgovoru za Anadolu direktor JU Fond memorijala Kantona Sarajevo Ahmed Kulanić.
- Mi nikada nismo htjeli ekskluzivan teritorij kao narod, uvijek je on bio multietičan, multikulturalan i multireligijski, to je ono što je bilo i tokom agresije na RBiH. Teritorije koje su bile pod kontrolom Armije BiH i MUP-a RBiH su bile najmultietičnije, danas su najmultietičnije, i to je poruka, kaže u razgovoru za Anadolu direktor JU Fond memorijala Kantona Sarajevo Ahmed Kulanić
U povodu manifestacije "Odbrana Bosne i Hercegovine - Igman", koju Fond memorijala KS organizuje 23. put, Kulanić u razgovoru za Anadolu govori o aktivnostima i sadržajima ovogodišnje manifestacije, među kojima je i obilježavanje 30 godina od prokopavanja sarajevskog ratnog tunela, ali i generalno o značaju i važnosti čuvanja kulture sjećanja i potrebi izgradnje pobjedničkog mentaliteta.
Arhitektonsko-građevinsko čudo
Govoreći o “Tunelu spasa“, Kulanić ističe kako postoji više dimenzija koje je bitno istaći, a prije svega je bitno razumjeti kontekst u kojem je nastao taj tunel, odnosno da je on nastao u vremenu opsade Sarajeva i ozbiljne prijetnje od pada glavnog grada, čime bi bio doveden u pitanje opstanak države Bosne i Hercegovine.
Tunel je, kako kaže Kulanić, nastao u vremenu kada su građani Sarajeva mogli ući i izaći iz grada jedino pretrčavanjem piste, što je značilo potpuno riskiranje života.
“Značaj tunela ogleda se u snadbijevanju grada, jer kroz tunel nisu prolazili samo ljudi, prolazila je oprema, hrana, roba široke potrošnje, električna energija, kasnije i nafta. To je omogućilo da Sarajevo preživi ostatak opsade. Tunel je omogućio da glavni grad BiH preživi, a omogućavajući da preživi glavni grad BiH, u konačnici je omogućio da preživi i BiH. Ukoliko se Sarajevo i sarajevska regija promatraju kao ljudski organizam, onda se može reći da je tunel bio ta glavna arterija kroz koju je sve prolazilo, tunel je bio samo srce”, podvlači Kulanić.
Važnost i značaj “Tunela spasa“ ogleda se i u činjenici da je to danas, 30 godina kasnije, najposjećeniji objekat i turističko mjesto iz perioda 1992-1995. u BiH.
“Mi nekad znamo da omalovažavamo svoje, pa nekad nismo svjesni ni značaja tog tunela. Međutim, strani posjetioci, turisti koji dolaze u BiH, nam pokazuju šta je to referentna tačka i šta je to bilo važno za opstanak Bosne i Hercegovine. To je svakako 'Tunel spasa'”, pojašnjava Kulanić.
Druga važna dimenzija sarajevskog ratnog tunela ogleda se u tome da je riječ o arhitektonsko-građevinskom i inženjerskom čudu.
“Ljudi su u tom vremenu, bez današnjih savremenih tehnologija, bez satelitskih snimaka, uspjeli da prokopaju i spoje dva dijela tunela, koji su se kopali sa dobrinjske i butmirske strane, i uspjeli su ih spojiti s veoma malom razlikom koja je zanemariva. To je fascinantno i taj segment je čudo umijeća bosanskog čovjeka, umijeće graditelja i inženjera, koji su tada pod kišom metaka i granata ispod zemlje kopali i iskopali tunel”, navodi Kulanić.
Nesalomljivi duh bosanskog čovjeka jači od svake mašinerije
Govoreći dalje o značaju kulture sjećanja, pa i u kontekstu sarajevskog ratnog tunela, Kulanić ističući važnost kulture sjećanja, posebno naglašava značaj pobjedničkog mentaliteta koji jedan narod treba imati. Prema njegovim riječima, da bi država mogla uspjeti, narod mora da ima pobjednički mentalitet.
“Moramo da razumijemo prvu pretpostavku zbog čega smo mi bili pobjednici 1995. godine, a to je da je prevashodno Bošnjacima, ali i ostalim ljudima, bilo namijenjeno da nestanu s ovih prostora, da budu potpuno izbrisani, tome možemo posvjedočiti u istočnoj Bosni. Nisu samo ljudi, da tako kažemo ‘čišćeni’, pošto je to često korišteni termin. Nisu samo ljudi brisani, brisan je svaki spomen na te ljude. Brisani su vjerski objekti, ali bukvalno brisani sa tih prostora, odvoženi na druga mjesta a na tim mjestima pravila se garaža ili parking. Brisani su tragovi povijesti tih prostora, koliko je uništeno mezarja i nadgrobnih spomenika“, kaže Kulanić.
Podsjeća da su se tokom opsade Sarajeva i agresije na BiH bosi i goloruki, nenaoružani momci i djevojke borili protiv tada četvrte vojne sile u Europi, koja je imala svu potrebnu opremu, koja je sve pripremila za argesiju, trebalo je sve da se završi za 15 dana, da padne kompletna BiH.
"Ali, tad se u ljudima probudio inat bosanski, organizirali su se i na taj način oduprli četvrtoj vojnoj sili u Europi. Pokazali su da je nesalomljivi duh bosanskog čovjeka jači od sve tadašnje mašinerije", poručuje Kulanić.
Napominje također kako je u tom kontekstu veoma bitno ne zaboraviti ljude koji su “čudo bosanskog otpora”, navodeći primjere generala Mehmeda Alagića, Izeta Nanića, Midhada Hujdura Hujke i brojnih drugih. Dodaje kako bi upravo ti ljudi danas trebali biti uzor novim generacijama.
“Mi imamo takve vojne stratege. Da je general Mehmed Alagić u bilo kojoj drugoj državi, naprednoj državi, bio ovo što je bio u BiH, ja sam siguran da bi se na svim fakultetima i vojnim akademijama svijeta izučavalo njegovo zauzimanje Vlašića, jer je u toj mjeri bila strateški isplanirana akcija”, podsjeća Kulanić, te nastavlja:
“Mi moramo da izvršimo jedno kompletno restruktuiranje prioriteta u javnom diskursu, prioriteta u obrazovanju, ako želimo da odgojimo generaciju koja će biti ponosna na to što su Bosanci, Bošnjaci, što žive u ovoj državi, da vole zastavu ove države, da vole državu bez obzira na njeno administrativno uređenje jer Bosna je postojala i opstajala od 10. vijeka, od vremena Kulina bana ima kontinuitet državnosti i danas mi imamo samostalnu državu koju mi u velikoj mjeri možemo da je unaprijedimo ili da je izgubimo. Sve je do nas. Da li smo mi svjesni da imamo državu, da li smo mi svjesni da treba da gradimo institucije?”
Kultura sjećanja i kreiranje kulture spremnosti
Kulaniž naglašava da "kultura sjećanja i pamćenja jeste osnova, ali ona sama po sebi nije svrha, svrha je u kreiranju kulture spremnosti", te podvlačeći da to podrazumijeva u svakom momentu biti svjestan pozicije, uloge i stanja u kojem se nalazi, a s ciljem da se ne dozvoli ponavljanje onoga za što je nakon Drugog svjetskog rata rečeno "više nikada", a desilo se i u Ruandi, i u BiH, po Bliskom istoku, pa i danas u Ukrajini.
O herojima, njihovima zaslugama, odnosno o ljudima koji danas trebaju biti uzor mladim generacijama, Kulanić dodaje kako se jedno vrijeme nije govorilo, odnosno kako se o tome šutalo.
“Jedan od najvažnijih razloga zašto se nije radilo je to što smo tražili kosti našeg naroda po državi, bili smo fokusirani na traženje kostiju koje ni dan danas nismo našli. Vrijeme je da, 30 godina kasnije, sjednemo i napravimo ozbiljnu strategiju, društvenu, državnu strategiju u kojem pravcu hoćemo da gradimo državu. Mi nikada nismo htjeli ekskluzivan teritorij kao narod, uvijek je on bio multietičan, multikulturalan i multireligijski, to je ono što je bilo i tokom agresije na RBiH. Teritorije koje su bile pod kontrolom Armije BiH i MUP-a RBiH su bile najmultietičnije, danas su najmultietičnije, i to je poruka", kaže Kulanić.
Poruka je, dodaje, i kontinuitet same Armije RBiH, koja je bila jedina legitimna vojna sila na teritoriju BiH.
“Ako mi to u BiH nećemo da prihvatimo, potvrdu toga imamo na smotri antifašističkih vojski u Parizu (9. maj 1995. godine, op.a. ). To je međunarodno priznanje i karaktera vojske i legitimnosti vojske u BiH. Mi nismo nigdje otišli i nismo nikoga napali, branili smo svoj toprak, svoje živote, živote svojih majki i sestara. To je osnovna razlika, Armija BiH nije kročila ni na jednu drugu teritoriju, niti državu”, zaključuje Kulanić.
Ove godine održava se 23. manifestacija “Odbrana Bosne i Hercegovine - Igman 2023“, a cilj dvomjesečne manifestacije je podizanje nivoa svijesti o važnosti države, jačanju osjećaja patriotizma, kao i educiranje mlađih naraštaja o čuvanju i očuvanju identiteta i neraskidive veze sa domovinom.
U okviru manifestacije u ponedjeljak, 31. jula, će biti upriličena svečana akademija i otvaranje izložbe autorice Belme Ćuzović povodom obilježavanja 30 godina od prokopavanja i puštanja u funkciju “Tunela spasa“.
Prokopavanje sarajevskog ratnog tunela počelo je 29. januara 1993. godine i povezuje Dobrinju i Butmir (D-B). Gradili su ga Armija Republike BiH i civilna zaštita, a za taj mukotrpni posao s obje strane bilo je angažovano oko 300 ljudi. Radilo se 24 sata u tri smjene. Tunel je prokopan 30. jula 1993. godine.
Tokom perioda dužeg od dvije godine bio je put kojim je dnevno prolazilo više hiljada ljudi, velike količine namirnica, roba i svega potrebnog za preživljavanje stanovnika bh. prijestolnice u ratnom okruženju.
