Iako postoje brojne presude međunarodnih sudova, svjedočenja i dokazi o stravičnim zločinima tokom rata u Bosni i Hercegovini, i danas dio zajednice negira zločine počinjene u BiH od 1992. do 1995. godine.
Kroz logore, uključujući Keraterm, Omarsku i Manjaču, prošlo je na desetine hiljada muškaraca.
Među njima je i Hamdija Draganović iz Donje Ljubije, koji je prošao strahote sva tri logora.
Predmete koje je sačuvao iz tog perioda odlučio je donirati Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida u Sarajevu, a kako bi sačuvao kulturu sjećanja i pomogao u tome da što više ljudi sazna istinu o onome što se dešavalo u logorima u BiH.
Draganović je u Ljubiji odveden na ispitivanje, a od 23. juna 1992. bio je u logoru Keraterm. Od 4. jula 1992. godine je bio u Omarskoj, a 6. augusta 1992. odveden je u Manjaču.
Draganović je muzeju donirao blizu stotinu eksponata, ličnih predmeta nastalih uglavnom u logoru Manjača. Među njima su poruke putem kojih je komunicirao s porodicom, karte koje je izradio, recepti, privjesci, fotografije, jakna, drvene kašike, muštikle (tanka cijev u koju se uvlači cigareta i služi za pušenje, op.a.).… Do papira je bilo teško doći, ali su nastojali iskoristiti svaki komadić koji im je došao pod ruke, uključujući karton i omote cigareta.
Lični predmeti koje čuva decenijama
Kazao je kako je prilikom prethodne posjete muzeju prepoznao stolicu iz logora Omarska, te uposlenicima rekao da i on ima nekoliko predmeta koji bi mogli biti vrijedni za muzej.
”To su stvari koje sam ja iz logora donio. Jakna koju sam koristio u logoru. Značajni su i recepti, pošto smo kao logoraši malo ili nikako skoro hrane imali. Dva su razloga iz kojih smo pisali recepte. Jedan je da čovjek malo psihički utoli glad, a drugi – mi smo se kao pripremali za izlazak van, i onda smo (uvidjeli, op.a.) da trebamo nešto sami napraviti”, kazao je Draganović.
Govoreći o doniranim pismima, Draganović je kazao kako se među njima nalazi i ona prva poruka koju je uputio supruzi Ermini, koju je poslao po komšiji koji je oslobođen, da joj javi da se nalazi u Keratermu.
Poslije toga nije bilo nikakve mogućnosti za komunikaciju, a novu komunikaciju je ostvario nakon što je prebačen u Manjaču, gdje je bio s bratom Senadom, rođakom Dževadom, komšijama, prijateljima.
Prisjetio se kako je na Manjači imao određene radne obaveze. Ispričao je kako je prisustvovao situaciji da se prevrnuo kotao s krompirom za svinje, a onda su logoraši pokušali doći do hrane prije životinja.
”Na te razne obaveze ja sam se prijavljivao jednostavno, ispočetka, prvo zbog hrane ili nešto, a kasnije sam uspio, zapravo supruga je uspjela, preko mog bivšeg radnog kolege koji je imao radnu obvezu na Manjači, stupiti u kontakt sa mnom”, kazao je Draganović.
Prisjetio se kako su to bile prvo usmene poruke, pa kasnije i paketići i pisane poruke, koje se sada nalaze u muzeju.
Dio eksponata je i alat kojim je izrađivao predmete dok je bio u logoru, a koje je napravio uz pomoć alata napravljenog od otvarača za konzerve.
”Na Manjači sjediš, ležiš, nama su kukovi bili modri od ležanja na betonu. Tako su ljudi sebi tražili zanimacije. Iz tih zanimacija smo pokušali napraviti i nešto korisno”, kazao je Draganović.
Prema njegovim riječima, dobijali su jednu ili dvije kutije sedmično cigareta, koje su u logoru faktički bile glavno platežno sredstvo i u Omarskoj i u Manjači.
Između ostalog, poklonio je i drvenu pločicu koja simbolizira logoraša s pognutom glavom i rukama na leđima, uz njegov broj pod kojim je registrovan u Internacionalnom Crvenom križu u Manjači.
Napravio je i drvene privjeske na kojima pišu imena supruge, kćerke, djece od braće…
Izrađivao je i muštikle, s obzirom na to da su cigarete bile luksuz pa su se morale konzumirati racionalno.
“Mi cigarete koje smo dobijali smo dijelili na tri komada. I onda smo nas trojica zajedno pušili s muštiklama. Čak smo ovu napravili s ekstra filterom, stavio sam komadić drveta, da se sporije puši i duže traje“, kazao je Draganović.
Čuvanje kulture sjećanja
Prisjetivši se boravka u logoru Omarska, Draganović je kazao kako je to prvenstveno bio rudnik željezne rude, a on je tu prije rata radio od početka izgradnje i formiranja, odnosno od 1984. godine do 1989. godine, kada je prešao u Ljubiju, zbog čega je znao sve o njoj.
”Naprimjer, Bijela kuća… Lično sam je farbao u bijelo, jer su prije rata bile prostorije, van kancelarija, van kantine, gdje su bile prozivke smjene, radnici koji nisu bili na kopovima, tu su odmarali, kancelarije poslovođa…“, kazao je Draganović.
Čak je i među čuvarima bilo njegovih bivših radnih kolega. Iako je poznavao Omarsku i sve njene izlaze, Draganović nije želio ostaviti svoju porodicu, komšije i prijatelje.
Draganović se prisjetio kako mu je supruga dok je bio u logoru uspjela poslati kutiju keksa, a on je papir iskoristio da napravi igraće karte. Na njima je napisao svoje ime, brata, značajne datume…
Iz Manjače je izašao 16. decembra 1992. godine, kada je odveden u Karlovac, gdje je nizozemska vlada poslala autobuse za bivše logoraše. Pošto je imao sestru koja je živjela u Nizozemskoj, onda je i on dobio priliku da ode tamo, gdje se i danas nalazi.
Supruga i ostali dio porodice nije želio napustiti BiH dok ne budu znali šta se s njim desilo.
”Oni su cijelo vrijeme bili u Ljubiji. Tek su početkom januara 1993. godine, kad su znali da smo mi izašli i da smo u Nizozemskoj, onda su i oni (otišli, op.a.)“, kazao je Draganović.
Porodica nije željela napustiti BiH bez njega
Upitan za razlog iz kojeg poklanja predmete muzeju, Draganović je rekao kako je ove predmete odnio u Nizozemsku, gdje ih je godinama čuvao. Dodao je i kako u Nizozemskoj radi aktivno u organizaciji na obilježavanju i komemoraciji zločina u ovim logorima.
Ispričao je kako se u posljednje vrijeme sve više negiraju počinjeni zločini uprkos presudama i svjedočenjima koja postoje. Kazao je kako mu je namjera da očuva kulturu sjećanja i predmete učini dostupnim široj zajednici, kako bi što više ljudi znalo za istinu.
Ermina Draganović, Hamdijina supruga, kazala je kako je bilo veoma teško ne znati za sudbinu supruga Hamdije. Prisjetila se kako su nekoliko godina bili u braku prije nego što je on odveden u logor. Ostala je s kćerkom u kući u koju su uselili dva mjeseca ranije. Iz straha je odlučila otići kod Hamdijnih roditelja.
”To je bilo sve na jednu stranu, a na drugu to što je odveden, a ja nisam znala gdje”, kazala je Draganović.
Prisjetila se kako je pravu istinu o tome šta je njen suprug preživio saznala tek kad su se ponovo sastali.
”Kada je on iz Omarske prebačen u Manjaču, mi smo uspjeli slati neke poruke, ali tu nismo pisali šta je on preživljavao, ja nisam pisala njemu (šta se dešavalo, op.a.). Mi smo uvijek pokušavali hrabriti jedno drugo i, što je meni tad bilo najvažnije, da on uspije izvući živu glavu. Ja sam odlučila da ne izlazim iz Bosne dok god ne saznamo šta će biti s njima“, rekla je Draganović.
Kazala je kako je s kćerkom ostala sve vrijeme u BiH, dok nisu saznali da su Hamdija i ostali prebačeni u Hrvatsku, pa onda u Nizozemsku, gdje je porodica ponovo ujedinjena krajem januara 1993. godine.
