Na napetoj konferenciji za novinare 29. jula, turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu pozvao je Njemačku da bude "pošten posrednik" i da se suzdrži od nasjedanja na propagandu Atine u sporovima između Turkiye i Grčke. Ova razmjena bila je samo posljednja runda grčkog politikantstva i manevara da se izazove razdor između Turkiye i njenih partnera.
Na zaprepaštenje Atine, Turkiye je izbjegla mnoge od diplomatskih mina. Štaviše, Ankara je uspjela postići nekoliko diplomatskih uspjeha i preokrenuti špil karata koji se sve više naslagao protiv turskih interesa u posljednje dvije godine.
Raspad saveza i pohod na oružje
Krajem 2020. godine vlada Kyriakosa Mitsotakisa predvodila je formiranje onoga što je komentator nedavno nazvao "nesvetim savezom" protiv Ankare. Ova grupa je uključivala Grčku, kiparske Grke, Izrael i UAE. U međuvremenu, još jedan savez uključivao je Atinu, Pariz i Rijad. Obje ove grupe imale su cilj da izvrše pritisak na Turkiye u regionu Sredozemnog mora, dodajući još složenosti ionako napetom sigurnosnom okruženju Ankare, pogotovo jer je tursko vodstvo imalo pune ruke posla, baveći se višestrukim sigurnosnim prijetnjama u Siriji, Iraku i šire.
Međutim, predsjednik Erdogan inicirao je nekoliko uvertira s prošlim protivnicima, uključujući Izrael, UAE, Egipat i Saudijsku Arabiju, u nizu brzih i odvažnih diplomatskih manevara. Ovi potezi su smanjili regionalne tenzije i omogućili Ankari da se fokusira na najhitnije sigurnosne planove, odnosno prijetnje terorističkih organizacija poput PKK i njenog ogranka, YPG/PYD.
Novonastala dinamika je u velikoj mjeri iznenadila Grčku, jer je mreža saveza koju je Atina plela protiv Ankare propala. Sveobuhvatna strategija izolacije i opkoljavanja Turkiye nije se odvijala kako je planirano.
Ipak, Atina je uspjela privući podršku nekih zapadnih sila, poput Francuske i Sjedinjenih Američkih Država, s kojima je potpisala odbrambene sporazume. Grčke vlasti su također krenule u veliku potrošnju, nabavljajući u tom procesu napredne sisteme oružja. Atina je od Francuske naručila 18 borbenih aviona (koji koštaju 2,3 milijarde eura) i tri fregate 2021. godine. Slično tome, grčka vojska je nabavila četiri ratna broda (vrijedna 6,9 milijardi dolara) i potpisala ugovor s Pentagonom o modernizaciji postojećih fregata (ugovor vrijedan 2,5 milijardi dolara). Ovo ludilo oko nabavke oružja sugerira ratobornije dimenzije od pukog jačanja odbrambenog stava.
Geopolitička dešavanja naklonjena Turkiye
Međutim, još jedan razvoj događaja poremetio je grčke planove. Upad Rusije u Ukrajinu rezultirao je jačanjem Turkiye kako bi zaraćene strane dovela za pregovarački sto, što je nedavno dovelo do ključnog pomaka u rješavanju globalne krize žitarica. Zahvaljujući geopolitičkom položaju zemlje i ekonomskim i političkim odnosima s Rusijom i Ukrajinom, predsjednik Erdogan je još jednom pokazao perspektivnu stratešku oštroumnost, zauzimajući balansirajuću i posredničku ulogu između Ukrajine i Rusije i postigavši neke zapažene uspjehe u tom procesu.
Najnoviji izuzetan podvig rezultirao je nakon višemjesečnih pregovora Ankare o postizanju zajedničkog sporazuma s UN-om, kojim Rusija dozvoljava Ukrajini da nastavi izvoz žitarica iz Crnog mora pod određenim uvjetima. Ovaj sporazum uz posredovanje Turkiye olakšat će globalnu prehrambenu krizu i spriječiti brojne zemlje s niskim dohotkom od ozbiljne nestašice hrane.
Važno je istaći da je rusko-ukrajinski sukob još jednom doveo geopolitički status Turkiye u prvi plan, dokazujući da je ona važna članica NATO-a koja može donijeti rješenja za komplikovane međunarodne tenzije. Stoga mnogi zapadni lideri nisu raspoloženi da se pozabave grčkim provokacijama i hirovima protiv Ankare.
Nekoliko činjenica ukazuje na ovu promjenu. Prvo, Washington je odgodio planove za East Med – Istočni Mediteran. Ovaj projekat nije bio komercijalno održiv, ali su ga mnoge prijestolnice, na poticaj Atine, iskoristile da provociraju Ankaru i ugroze njen suverenitet.
Štaviše, Washington cijeni podršku koju Ankara pruža Ukrajini, bilo kroz humanitarnu ili vojnu pomoć Kijevu ili njene napore da spriječi ulazak ruskih vojnih brodova u Crno more. Štaviše, američki predsjednik Biden na samitu NATO-a u julu pozitivno je ocijenio i pristanak predsjednika Erdogana da prihvati zahtjeve Švedske i Finske za članstvo u NATO-u.
Agresivan stav Atine
U svjetlu ovih pozitivnih pomaka, progrčki lobiji u Washingtonu udvostručili su napore da naškode američko-turskim odnosima. Nakon što je podstakla američki Kongres da se suzdrži od isporuke lovaca F-35 Turkiye, grčka vlada nastavlja sa nastojanjima da se pridruži programu koprodukcije F-35 dok lobira protiv potencijalne prodaje F-16 Ankari.
Nadalje, Mitsotakisova vlada je iskoristila posjetu saudijskog prijestolonasljednika Mohammeda bin Salmana za potpisivanje više sporazuma, uključujući vojne i sigurnosne sporazume. Dok je saudijsko rukovodstvo nagovještavalo da se ovi sporazumi ne smiju shvatiti kao da su usmjereni protiv bilo koga, grčka strana ih je vidjela kao novu pobjedu u svojim savezima protiv regionalne uloge Ankare.
Osim agresivnog raspoloženja u diplomatskoj areni, Mitsotakisova vlada nastavlja da intenzivira provokacije protiv Turkiye na terenu. Igrajući ulogu žrtve, Atina navodi upade u njen vazdušni prostor, izostavljajući pritom činjenicu da su grčki piloti bili začetnici ovih provokacija, dok su turski piloti samo odgovorili na grčko kršenje turskog vazdušnog prostora.
Još jedno ključno strateško pitanje između dvije strane je nastojanje Grčke da militarizira istočna ostrva u Egejskom moru. Vojne posljedice se ne smiju odbaciti jer ovaj grčki stav ima za cilj izolaciju obale Turkiye, pa čak i prijetnju unutrašnjosti države.
Turski mediji dobro su dokumentovali stacioniranje grčkih trupa na ostrvima u blizini anadolske obale. Ova militarizacija se dogodila kao očito kršenje Ugovora iz Lozane (1923) i Pariskog ugovora iz 1947. Proteklih godina, turski ministar vanjskih poslova Cavusoglu je jasno dao do znanja da tursko vodstvo neće prihvatiti de facto situacije u Egejskom moru. Dakle, principijelni stav Ankare nije podložan promjenama, a insistiranje Atine na kršenju međunarodnog prava u ovoj oblasti neće biti dobro za mogućnost izgradnje čvrstih bilateralnih odnosa.
S obzirom na to kako su se grčki savezi protiv Turkiye nedavno urušili poput kule od karata, možda je vrijeme da Atina snažno razmisli o putu mira i saradnje umjesto da raspiruje vatru antagonizma.
U svjetlu talasa približavanja i deeskalacije koji je u posljednje vrijeme zahvatio region, za Atinu bi bilo produktivnije da se oslobodi svog samoveličanja i maksimalističkih zahtjeva. Takav napor bi donio daleko značajnije ekonomske i strateške prilike za grčku vladu nego dalje tenzije i trka u naoružanju koja bi crpila resurse u eri globalne ekonomske neizvjesnosti.
