Kako se rat u Ukrajini intenzivirao u aprilu, niz kibernetičkih napada pogodio je njemačke kompanije za proizvodnju energije vjetra. Napadi su poremetili sisteme gotovo 2.000 vjetroturbina. Grupa koja stoji iza napada navodno je bila povezana s Rusijom.
Naravno, kibernetički napad na Njemačku nije bio neočekivan. Zbog ukrajinskog rata i rastućeg ponora između Rusije i Zapada, razvučena kibernetička kampanja između obje strane bila je neizbježna.
Ali, ono što je bilo neočekivano je cilj: njemački sektor čiste energije. Bio je to znak da je u toku nova era cyber ratovanja. Sada su "mete" koje su proletjele ispod radara (poput lanca nabavke Toyote), ili mete za koje niko nije očekivao da će biti pogođene zbog njihove neprijeteće prirode (kao što je održiva infrastruktura Njemačke), odjednom su bili poštena igra.
Ovo ukazuje na novi status quo koji se pojavljuje u cyber svijetu.
Rekonfiguracija geopolitike
Kada su u pitanju kibernetički napadi, "rukavice se skidaju". Ne može se reći koliko bi sljedeći napadi mogli biti ozbiljni. Hoće li nacionalni sistemi nuklearnog oružja biti poremećeni (kao što je nedavna istraga FBI-a o kineskoj tehnologiji u blizini američkih vojnih baza)? Ili će kompletno društvo, od ambulantnih vozila do finansijskih institucija, izgubiti pristup telekomunikacijama (kao što se dogodilo u Portugalu)?
Takvi strahovi stoje iza poziva na formiranje “cyber saveza”. To bi bile nove grupe usmjerene na rješavanje cyber prijetnji koje predstavljaju različite svjetske sile. Ovi savezi bi bili isključivi i uključivali bi samo nekoliko nacija. Takav model će vjerovatno dodatno podijeliti svijet, odvodeći geopolitiku u novom smjeru.
Uzmimo Ujedinjeno Kraljevstvo. Kako su se politički kandidati borili da postanu sljedeći konzervativni lider i britanski premijer, pojavila se ideja o “međunarodnom savezu između nacija” – posebno da bi se suočili s kineskim cyber prijetnjama. Kako počinje nova era „vertikalne globalizacije“, strategija britanske vlade je sve više „odvojajanje“ od Kine.
Skočimo do Estonije, gdje je bivši predsjednik pozvao na “digitalni savez” za rješavanje cyber prijetnji u svijetu. Savez bi trebalo da čine demokratije povezane vrijednostima, a ne samo geografijom. Prijedlog je znak da istočnoevropske nacije počinju dvaput razmišljati o svom odnosu s Kinom. I prvo mjesto na kojem poduzimaju akciju je cyber front.
Uspon kibernetičkih saveza i nove kibernetičke prijetnje s kojima se svijet suočava, potaknut će vlade da preispitaju svoje ponašanje na svjetskoj sceni.
Naprimjer, Zapad bi mogao uvesti štit za kibernetičku sigurnost zasnovan na umjetnoj inteligenciji. On bi zaštitio zapadne nacije od cyber napada koji ciljaju na kritičnu infrastrukturu, miješaju se u izbore ili čak „ubrizgavaju“ dubinsko lažiranje u društva. Ovo bi bilo slično "Digitalnoj željeznoj kupoli" koju Izrael gradi. Osim što to znači da zapadne nacije grade “sajber zidove” između sebe i ostatka svijeta.
To također znači da bi AI-cybersigurnosni štit mogao početi utjecati, ako ne i definirati, na vanjsku politiku nacija. Sutra, ako AI-štit pokrene ofanzivni kibernetički napad na drugu naciju, to će redefinirati vanjsku politiku nacija unutar cyber štita. Ove vlade će se naći u reaktivnom načinu rada, boreći se da održe korak s odlukama koje AI donosi u kibernetičkom svijetu – i posljedicama koje slijede.
Ili bi zemlje poput Kine i Rusije „mogle unaprijediti svoj postojeći cyber savez, formiran 2015. godine, kako bi uključili nove oblasti – poput komercijalne sfere. Ove vlade bi mogle početi da gledaju na mnoga strana preduzeća kao na “cyber prijetnje”. Ovo nije novo. Ali, do sada, da se pozabavimo ovim, ove vlade su se fokusirale na kontrolu izvoza podataka.
Osim sada, vlade bi mogle ići i dalje. One bi mogle natjerati kompanije iz određenih geografskih područja da “usvoje” sisteme – kao što je Kirin (kineski OS) ili Sailfish Mobile OS Rus (ruski mobilni operativni sistem) – ako žele pristupiti određenim tržištima i dobiti podršku vlade. Naravno, ova vrsta strategije nije ograničena samo na Kinu ili Rusiju. U Indiji vlada traži da strane tehnološke firme, posebno proizvođači pametnih telefona, usvoje indijski lokalno razvijen navigacijski sistem preko GPS-a ili BeiDou-a.
Sve ovo znači da će cyber savezi i novi tehnološki vektori (kao što su navigacijski sistemi) dati vladama veću kontrolu nad preduzećima. Naravno, "nevidljiva ruka" vlade je uvijek postojala, kao kada je Zapad tražio podatke od Big Techa. Ali sada, u slučaju onoga što bi Kina i Rusija mogle učiniti, ove vlade bi mogle imati direktne "oči i uši" u poslovne operacije.
Oblik saveza koji dolaze
Kada je Pelosi nedavno posjetila Tajvan, niz kibernetičkih napada pogodio je ostrvo. Ovo nije bilo ništa neobično, jer Tajvan svaki dan bude pogođen s više od 5 miliona cyber napada.
Ali, ovi novi napadi su bili drugačiji. Ciljali su na sve, od 7-11 prodavnica do željezničkih stanica, i pretvorili ih u "terminale za emitiranje" za Kinu. Na ovim mjestima su se počele prikazivati poruke u kojima se kritizira Pelosi.
Kao i napad u Njemačkoj, bio je to znak da se lice kibernetičkih napada mijenja. Imperativ je da se vlade bore s novom realnošću s kojom se suočavaju njihove ekonomije i društva. Naravno, ovo neće biti lako, iz više razloga.
Za početak, mogu postojati desetine kibernetičkih saveza, od kojih svaka potječe iz različite sile. Ovi savezi će se takmičiti da dovedu nacije u svoj tabor - i usvoje svoje okvire cyber sigurnosti. Ovo će dodatno podijeliti svijet, jer različita pravila, standardi i protokoli o cyber sigurnosti postoje u različitim sferama utjecaja.
Istovremeno, dok sadašnje cyber saveze pokreću zemlje, sljedeće saveze mogu pokrenuti kompanije. Tehnološke kompanije već imaju ogromnu moć nad geopolitikom. Ništa ih ne sprečava da formiraju vlastite cyber saveze koji se nadopunjuju, nadmeću ili sukobljavaju s onim što vlade rade.
Međutim, pored svega ovoga, najveće pitanje s kojim se zemlje suočavaju je da li preispituju kibernetičku sigurnost u novoj eri geopolitike koja je započela. Jer šta god neka vlada želi da uradi, bit će preokrenuto novim geopolitičkim realnostima koje se pojavljuju svuda. Najšokantnije je što u nekim slučajevima možda nema izbora ili prostora za pomicanje.
Kako cyber savezi rastu, a geopolitika se rekonfigurira, nove linije rasjeda koje se formiraju mogle bi natjerati zemlje da preduzmu akciju koju nikada nisu ni zamislile - i da se suoče s posljedicama za koje nikada nisu bile spremne.
*Mišljenja izražena u ovom članku su autorova i ne odražavaju nužno uređivačku politiku TRT Balkan.
