Muslimani širom svijeta dočekali su još jedan ramazan, mjesec posta u islamu, sveti mjesec koji će ove godine obilježiti 1.398. godišnjicu.
Obilježavanje ovog mjeseca datira iz 624. godine nove ere prema gregorijanskom kalendaru, kada je prvi ramazan dočekan u gradu Medini, u današnjoj Saudijskoj Arabiji.
Taj datum je također obilježio drugu godinu Hidžre, odnosno migracije koja je odigrala ključnu ulogu u islamskoj historiji.
Pod paganskim pritiskom, ova mala zajednica muslimana bila je prisiljena da 622. godine napusti grad Meku i preseli se u Medinu, u potrazi za utočištem.
Slijedeći upute poslanika Muhammeda da učine Hidžru, njegovi ashabi (drugovi), prvi muslimani, odlučili su da započnu svoj vlastiti kalendar s datumom početka Hidžre, dubokog transformativnog događaja, koji označava njegov početak.
Prvi ramazan za muslimane bio je u martu, proljetnom mjesecu, u kojem su temperature na Arapskom poluotoku, uključujući Medinu, bile blaže u odnosu na ljetni period, kada intenzivno toplo vrijeme pogađa i pustinjska i urbana područja.
“O vjernici! Propisan vam je post – kao što je propisan i onima prije vas – da biste bili bogobojazni”, rekao je Kur'an, upućujući muslimane da poste kao što su to činili i drugi vjernici u prethodnim vremenima.
Ajeti su objavljeni poslaniku Muhammedu u februaru 624. godine nove ere, ili u mjesecu ševvalu druge godine po Hidžri, prema Kasifu Hamdi Okuru, profesoru islamske teologije na Hitit univerzitetu.
Dok su poslanik Muhammed i neki muslimani postili nekoliko dana u određenim mjesecima u Meki prije ramazanskih ajeta iz Kur’ana, post 30 ili ponekad 29 dana bez prekida bio je izvanredno iskustvo za prve muslimane, kaže Okur za TRT World.
„Postoje zapisi iz vremena poslanika Muhammeda, koji ukazuju na to da su čak i prvi muslimani imali teška vremena da se naviknu na ramazanski post prve godine“, kaže on, signalizirajući da je to jedna od kur'anskih mjera za stvaranje jedinstvene duhovno disciplinirane muslimanske zajednice (ummet), koje može nositi i psihičke i fizičke poteškoće.
Kratko vrijeme prije objave ajeta o ramazanu, muslimani su također promijenili smjer prema kojem se okreću tokom molitve, iz Jerusalema (Quds u Kur’anu) prema Kabi u Meki, kubičnoj strukturi koju je izgradio poslanik Ibrahim da se moli jednom Bogu, prema muslimanskom vjerovanju.
Sve ove promjene dogodile su se nakon što su Poslanikovi sljedbenici uspostavili snažnu bazu u Medini.
“Promjenom molitvenog smjera i postom neprekidno mjesec dana, prvi muslimani su duboko osjetili da su drugačija vjerska zajednica od ostalih monoteističkih grupa, kršćana i jevreja, čiji su članovi živjeli s njima u Medini, razvijajući snažno samopouzdanje i svijest o vlastitom identitetu”, smatra Okur.
Također, prvi ramazan se izvanredno poklopio s prvim odlučujućim vojnim sukobom, Bitkom na Bedru, između muslimana iz Medine i pagana iz Meke, dodaje on.
Iako ukupan broj učesnika bitke za obje strane nije premašio 1.200 boraca, krajnji rezultat muslimana osigurao je historijski opstanak nove monoteističke religije, omogućivši joj da procvjeta širom svijeta tokom stoljeća.
Ali post nije naređen svima, bez izuzetaka. Kur'an, koji je oduvijek obećavao održavanje srednjeg puta za vjernike kako bi svoj život učinili jednostavnim i pravednim, naveo je izuzetke - to su ljudi poput veoma starih, bolesnih, trudnica i djece - da se oslobode posta, kaže profesor.
Ako odrasli musliman ima opravdane razloge da ne posti, on ili ona treba da hrani siromašnu osobu jednim obrokom za svaki dan koji nije mogao postiti, prema Kur’anu.
Ramazan: moralni maraton
Uprkos poteškoćama posta, koji testira fizičku izdržljivost muslimana, kao i njegovu/njenu psihičku snagu, poput osjećaja ogromnog olakšanja završetka maratonskog trčanja, ramazan donosi mnogo blagoslova i oprosta od Boga, kako je obećao poslanik Muhammed.
“’Teško onima koji su stigli do mjeseca ramazana, a ne može im biti oprošteno’, rekao je poslanik Muhammed”, kaže Okur.
U islamu, post nije samo zabrana jela i pića, već pokušaj da se očistite od svojih loših djela, kaže Ali Celik, dekan Teološkog fakulteta Univerziteta Dumlupinar, koji je opširno pisao o ramazanu i postu.
“U Poslanikovoj praksi, post nije samo oblik ibadeta koji se sastoji od gladovanja. Allahov Poslanik, a.s., na post gleda kao na štit koji štiti muslimane od zla.
Strpljivost u odnosima s ljudima, izbjegavanje ružnih riječi, među osnovnim su karakteristikama postača”, kaže Celik za TRT World.
“Allahu ne treba da čovjek, koji ne napušta loše riječi i djela, napusti jelo i piće”, kaže se u hadisu koji je zabilježio Muhammed al-Buhari, muslimanski učenjak, naglašavajući duhovnu stranu ramazanskog posta. Hadisi su izreke poslanika Muhammeda.
Kao rezultat toga, Poslanik i njegovi ashabi bi povećali druge ibadete u ramazanu.
“Posebno u posljednjih 10 dana ramazana, Poslanik je praktikovao ulazak u itikaf u džamiji, da se tu intenzivno moli”, kaže Celik. Itikaf znači odvojiti se u nekoj džamijskoj prostoriji od drugih, posvetiti svoje vrijeme ibadetu, a ne svjetovnim poslovima, kako biste bolje razumjeli smisao vašeg života.
Svaka ljudska aktivnost je također bila uređena prema ramazanskim obredima jer su prvi muslimani vidjeli ramazan kao period koji je bio “centralni” za njihov duhovni život, kaže Okur.
“Kada ljudi u Turkiye iskazuju svoju ljubav prema starim ramazanima, to se obično odnosi na predmoderno vrijeme, gdje je radno vrijeme bilo raspoređeno prema obredima mjeseca posta.”
Ali ibadet i post ne znače odustajanje od svih poslova i drugih svakodnevnih životnih aktivnosti, primjećuje Celik. “Allahov Poslanik, a.s., nastojao bi da ne prekida svoj svakodnevni život u ramazanu, a ako bi morao nešto učiniti dok posti, to bi i učinio. Nije odgađao nijedan posao koji je morao biti obavljen pod izgovorom posta”, kaže Celik.
“Zanimljivo je da je i tokom marša za Bitku na Bedru, koja se poklopila s ramazanom, Poslanik, koji je bio i vojni zapovjednik muslimana, postio”, kaže profesor. U islamu se borba za pravednu stvar također smatra vjerskom obavezom kao i post za vrijeme ramazana.
Muslimanski pohod prema Meki, koji je završio oslobađanjem Poslanikovog rodnog grada od paganske vlasti, također se dogodio tokom ramazana, naglašava Celik, pokazujući Poslanikov radni stav čak i tokom mjeseca posta.
Kakva je bila njihova hrana?
Postoji ozbiljna distanca između današnjih muslimana i prvih muslimana ne samo u smislu morala, već i njihovih iftara i sehura.
“Postoje ozbiljne razlike između nas i Poslanikovih ashaba u pogledu ramazanske hrane. Prvi muslimani nisu bili u prilici da imaju hranu kao mi sada, kada je riječ o raznovrsnosti i količini”, kaže Okur.
Muslimani svoj obrok kojim prekidaju post nazivaju iftar, a obrok prije zore je sehur. “Za sehur su vjerovatno jeli nekoliko hurmi uz malo vode. To je bilo to”, kaže profesor, opisujući vrstu sehura koja je trenutno gotovo nezamisliva za mnoga muslimanska domaćinstva.
„Iftar našeg Poslanika bio je krajnje jednostavan, daleko od luksuza i rasipništva,” kaže Celik. Kada bi našli jednu vrstu hrane, bili bi sretni da je imaju na iftaru, kaže Okur. Dok se za vrijeme današnjih iftara pripremaju razne vrste hrane, od supe do riže i drugih jela, kao što su deserti i voće.
“Njihovi iftari i suhuri su bili veoma skromni. Polovili su hurmu miješajući je ili s brašnom ili vodom, kako bi napravili vlastitu hranu. Ili su miješali prženo brašno s maslinovim uljem kako bi napravili drugu hranu”, kaže on.
Ali bilo je i ljudi koji nisu imali čak ni takvu hranu u Medini davne 624. godine. “Kao rezultat toga, poslanik Muhamed je podsticao finansijski bolje stojeće muslimane da pozovu druge muslimane bez hrane na njihovom iftarskom stolu na iftar”, utirući put razvoju jake muslimanske tradicije pozivanja prijatelja, rodbine i siromašnih da podijele svoju hranu na zajedničkim iftarskim stolovima.
Naročito ljudi poput veoma pobožnih, a koji su bili beskućnici i neoženjeni, koji su migrirali iz Meke u Medinu i posvetili svoje živote stjecanju vjerskog znanja od Poslanika, bili su previše siromašni da bi sebi priuštili takve obroke. „Poslanik je podsticao druge muslimane da ugoste “ljude suffe” (ashab-i suffe) i da ih ne izostavljaju na svojim iftarskim soframa“, kaže Okur.
Poslanik, koji je u ramazanu bio darežljiviji nego inače, pozivao je vjernike u nevolji na iftar, kao i na sehur, i nudio ih onim što je imao, kaže Čelik.
„Ali, kada se sve sabere, uprkos tolikoj jednostavnosti, njihovi iftari i sehuri su bili i zdraviji i skromniji od naših danas“, zaključuje Okur.
