Između 15. i 19. stoljeća piratstvo je bilo rašireno na Mediteranu. Međutim, muslimanski pirati su u orijentalističkim narativima ocrnjivani i prikazani kao ogromna opasnost za zapadni svijet. Zašto? Zašto su bili stereotipizirani kao "barbarski nevjernici" i "pohotna" bića? Nasuprot tome, zapadni pirati su romantizirani i na njih se više gledalo kao na simpatične lupeže.
Profesor Nabil Matar, stručnjak za oblast barbarskih pirata, ističe kako mainstream narativi stvaraju netačnu sliku da su ti pirati predstavljali ogromnu prijetnju Evropi i Zapadu, te da ih stoga treba slomiti.
“Pirati nisu bili opasnost sami po sebi; to su u osnovi ekonomske sile na djelu. Ni u jednom trenutku Sjevernoafrikanci nisu imali mogućnost bombardovati Plymouth na način na koji su Britanci, naprimjer, bombardovali Tripoli”, rekao je Matar za TRT World.
“Pirati su bili dio ekonomije tog perioda na Mediteranu”, rekao je Matar, a za svoj trud su nagrađeni u ime svojih vladara. Stoga je percepcija pirata kao 'zlikovaca' bila relativna, jer su pirati jednog carstva očito bili 'zlobni heroji' drugog carstva.
Uočena prijetnja od barbarskih pirata nije bila realna prema Mataru, koji je napisao opsežna akademska djela koja pokušavaju prikazati uravnoteženiju historiju pirata i također se bave otvoreno antimuslimanskim narativima.
„Do 1830. godine flote Evrope bile su daleko moćnije, sofisticiranije, naprednije u svojoj vojnoj tehnologiji od sjevernoafričkih; to je bio izgovor za kolonizaciju, a ne za iskorjenjivanje piratstva“, rekao je.
Matar je tvrdio da je glavna prijetnja koju su predstavljali barbarski pirati bila to što su osporili evropske želje za kapitalističkom superiornošću. Moglo bi se reći da su muslimanski pirati bili prepreka zapadnom imperijalizmu, iako Matar vjeruje da su barbarski korsari „vodili sirotinjski rat“ i da zapravo nisu bili u stanju izazvati moć evropskih sila.
Unatoč ovoj 'neprijetnji', Zapad je učinio sve što je mogao da diskredituje i ukalja imidž muslimana, poveća apetit za 'svetim ratom', a neki kažu da opravda kolonijalizam i ekspanziju.
Narativi su također bili način da se nametne zapadna superiornost. Kao što je Edward Said primijetio: “Moć pripovijedanja ili blokiranja svih narativa u formiranju i nastajanju, vrlo je važna za kulturu i imperijalizam i predstavlja jednu od glavnih veza između njih.”
U orijentalističkim spisima i propagandi, muslimani su historijski označeni kao "nevjernici" i "barbari". Čak se i riječ „Barbary“ na grčkom i latinskom prevodi kao „necivilizovan“. Sami Sjevernoafrikanci to područje nikada nisu zvali 'barbarska obala'. Zapadni spisi su također služili da opravdaju američko i evropsko ropstvo, zbog slike koju su slikali o afričkom 'barbarstvu' prema evropskim zarobljenicima.
Ti antimuslimanski narativi se od tada nastavljaju i prožimaju zapadnu kulturu i historijske izvještaje. Ne samo da zapadni historijski spisi ocrnjuju muslimane, već i one koji su smatrani 'Drugima', uključujući Aboridžine, crne Afrikance i Indijance.
Muslimanski pirati nekoliko stoljeća su u određenoj mjeri poremetili zapadne ekonomske ciljeve i možda su uspjeli odgoditi, ali ne i zaustaviti cilj evropskog imperijalizma. To je na kraju ostvareno kroz zapadnu kolonizaciju od devetnaestog vijeka nadalje.
„Tačno stoljeće nakon što je objavljeno drugo izdanje 'Plana engleske trgovine', 1830. Francuska je izvršila invaziju na Alžir, razljutila ga i zagospodarila nad njim te ga pretvorila u satelit u svom carstvu trgovine i moći. Defoeovo proročanstvo o carstvu se ispunilo; osvajanje Bliskog istoka je počelo”, rekao je Matar.
Mnogi pirati su bili odmetnici i radili su za vlastitu korist. Ali neki su našli nagrade i status koji su radili za glavna carstva tog vremena. Sir Frances Drake je plovio i uzimao plijen i bogatstvo za kraljicu Elizabetu I i ona ga je stoga proglasila vitezom; ali za Špance, on je bio gusar bez zakona.
Malteški vitezovi se također mogu smatrati učesnicima piraterije za papinstvo. Prema historičaru Christopheru Lloydu, vitezovi i “njihove piratske aktivnosti gotovo su jednaki alžirskim, iako su bile prikriveni krinkom križarskog rata protiv nevjernika”.
U muslimanskom svijetu, braća Barbarossa smatrana su gusarima koji rade za Osmansko Carstvo. Ometali su špansko i portugalsko brodarstvo u zapadnom Mediteranu i uspjeli spriječiti njihov prodor na osmanski teritorij. Barbaros Hayreddin Pasha, također poznat kao 'Barbarossa' bio je admiral osmanske flote, kojeg je National Geographic nazvao "najstrašnijim piratom Mediterana". Za kršćanski svijet, braća Barbarossa bila su noćna mora.
Postojalo je široko rasprostranjeno gađenje prema evropskim piratima koji su prešli na islam i radili za muslimanska carstva, koji su kasnije nazvani odmetnicima. Ovi odmetnici su optuženi da dijele tehničke vještine i znanje s neprijateljem. Oni su prikazani kao veoma brojni i osramoćeni jer su osudili svoju kršćansku vjeru i poturčili se. Ove percepcije su pojačane predstavama i literaturom, kao i drugom propagandom.
Za jednog takvog odmetnika, Johna Warda, kaže se da je inspiracija za lik Johnnyja Deppa, Jacka Sparrowa, u filmskoj franšizi “Pirati s Kariba”.
Pirati poput Johna Warda počeli su raditi za muslimanska carstva po vlastitom izboru, a njegovo muslimansko ime bilo je Yusuf Reis. Na islam su prešla i braća Barbarossa. Ove svojevoljne promjene, možda više od stvarne prijetnje koju su predstavljali, zabrinule su kršćanski svijet.
Izvještaji koje su napisali i objavili oslobođeni evropski zarobljenici također su odgovorni za negativnu percepciju barbarskih pirata u historiji. Ovi narativi su povlađivali već formiranoj slici muslimanskog svijeta i njegovih ljudi kao barbarskih, neotesanih i promiskuitetnih.
Matar kaže da su “oslobođeni ratni zarobljenici pisali i objavljivali svoje priče jer su htjeli zaraditi, a neke su čak pisane duhovima”. Moglo bi se tvrditi da su pisali kako bi se uklopili u prihvaćenu paradigmu koja bi se dopala masama i prodavala knjige.
Historičar Paul Baepler ponavlja ovo gledište, izjavljujući: “Ove se pripovijesti, dakle, moraju čitati sa svjesnošću o uronjenosti pisaca u imperijalističku kulturu ako se žele razumjeti i njihove ograničene granice i način na koji su izražavali dominantni stav.”
