U srcu poznate pariske Latinske četvrti, usred historijskih građevina pastelnih boja, smješten je kompleks koji se sastoji od medrese, hamama, biblioteke, konferencijske sale i restorana okruženog živopisnim mozaicima. Ovo je Velika džamija u Parizu.
Inspirisana islamskom arhitekturom koju nalazimo u gradovima Granada, Fez i Kairouan, džamija je odraz špansko-marokanskog stila, prvenstveno vidljivog u arapskim baštama koje dočekuju posjetioce s glicinom i širokim spektrom biljaka, posebno u proljetnom mjesecu martu.
Dočekujući ljude svih vjera koji zakorače unutar njegovih kapija, ovi vrtovi pružaju utočište onima koji traže predah u jednom od najprometnijih gradova na svijetu. Ovdje su nekada utočište tražili ljudi koji su bježali od fašizma.
Podzemne prostorije džamije pružile su utočište Jevrejima nakon što su snage nacističke Njemačke okupirale Francusku 1940. godine, a vlada Vichyja, predvođena maršalom Philippeom Petanom, preuzela je kontrolu nad sjevernom i zapadnom Francuskom i počela progon Jevreja.
Iako historičari nisu postigli konsenzus o tačnom broju ljudi koji su našli utočište u džamiji, preživjeli do danas živo prepričavaju svoja sjećanja. To je priča o suživotu i saradnji između Jevreja i muslimana, a sve zahvaljujući hrabrosti Sija Kaddoura Benghabrita, tadašnjeg glavnog imama džamije.
Višijevska Francuska
Tokom burnih godina Drugog svjetskog rata, Francuska se našla pod nacističkom okupacijom, što je dovelo do formiranja vlade poznate kao Višijevska Francuska, koja je imala vlast od jula 1940. do augusta 1944. godine.
Legalizacija i institucionalizacija antisemitizma u Višijevskoj Francuskoj prvenstveno je imala za cilj proširenje zabrana javnih poslova i pozicija za Jevreje.
Gotovo 98,5 posto od više od 100.000 alžirskih Jevreja koji su imali francusko državljanstvo prije nego što je Vichy preuzeo kontrolu, naglo je ostalo bez državljanstva, prema evidenciji.
Ali diskriminacija je išla dalje od toga, a životi hiljada Jevreja sjevernoafričkog porijekla koji su živjeli u Parizu bili su ugroženi.
Više od 76.000 je deportovano iz Francuske u nacističke koncentracione logore između 1940. i 1943., a manje od 3.000 se vratilo živo. Neki od njih su uspjeli pobjeći u druge zemlje prije nego što su deportovani.
Ovo poglavlje historije Holokausta u Evropi koje uključuje parisku džamiju privuklo je pažnju kada je Albert Assouline, severnoafrički Jevrej koji je pobjegao iz njemačkog zarobljeničkog logora, napisao članak 1983.
U njemu je dokumentovao da je najmanje 1.700 "boraca otpora" tražilo utočište u džamiji, uglavnom su to bili Jevreji.
Assouline je ispričao kako je svjedočio kako su brojni Jevreji prolazili kroz podrume džamije, da bi na kraju stigli do čamaca koji su ih čekali na rijeci Seni za transport u Maroko i Španiju.
Dok neki izvori dovode u pitanje Assoulineovu procjenu, sugerirajući da nije više od pet stotina Jevreja našlo utočište u džamiji, on je istakao značajan rizik koji je preuzeo glavni imam džamije u skloništu Jevreja. Imam im je, posebno brojnoj djeci, dao krivotvorene muslimanske identitete.
Nesebični pojedinac koji je služio kao imam džamije zvao se Si Kaddour Benghabrit, osnivač pariske džamije.
Muslimanski Schindler
Derri Berkani, alžirsko-francuski režiser, 1974. godine došao je do registra koji je sadržavao spisak imena na francuskom i arapskom jeziku. Među njima je bilo ono što je Berkani opisao kao "neprocjenjiv broj djece, djece koja su mogla proći kao alžirska (muslimanska) djeca”.
Zbog malog broja djece u francuskoj muslimanskoj zajednici, koju su uglavnom činili muški radnici imigranti, Berkani je vjerovao da ova imena vjerovatno pripadaju jevrejskoj djeci. Berkanijeve tvrdnje su prvenstveno detaljno opisane u članku koji je napisao profesor Ethan Katz, profesor historije na UC Berkeley.
Godine 1991. Berkani, koji se lično sklonio s nekoliko jevrejske djece jer je njegov otac bio među muslimanskim grupama otpora koje su se borile protiv njemačkih okupacionih snaga, napravio je dokumentarac pod nazivom "Une résistance oubliée" (Zaboravljeni otpor), pričavajući tu priču prvi put.
Decenijama kasnije, 2011. godine, francusko-marokanski režiser Ismael Ferroukhi napisao je i režirao film "Les Hommes libres" (Slobodni ljudi). I Berkani i Ferroukhi postavili su osnivača džamije, Si Kaddoura Benghabrita, kao protagonista u svojim filmovima.
Često smatran jednim od "muslimanskih schindlera”, imam Benghabrit je Jevrejima davao krivotvorene dokumente u kojima se navodi da su muslimani. S obzirom na sličan izgled muslimana i Jevreja, posebno jer su obje grupe imale sjevernoafričko porijeklo, ova je taktika djelovala neko vrijeme.
Međutim, pojavila se sumnja da je džamija u Parizu izdavala lažne potvrde Jevrejima tvrdeći da su muslimani, a imam je bio pod pritiskom da prekine ovu praksu, navodi se u bilješci francuskih zvaničnika iz 1940. koju je citirala knjiga historičara Roberta Satloffa.
U filmu "Slobodni ljudi" Benghabrit je prikazan kao figura izuzetne diskrecije, koja istovremeno vodi odnose s ministrima iz Vichyja, njemačkim oficirima, borcima otpora i Jevrejima, riskirajući svoj život kako bi spasio one koji su u opasnosti, kako je opisao režiser Ismael Ferroukhi.
Za njega, precizan broj Jevreja koji su smješteni u džamiji nije primarni fokus. Bez obzira na broj spašenih, Si Kaddour Benghabrit je preuzeo ogroman rizik. „Njegovi postupci nas podsjećaju na ajet koji se nalazi u Kur’anu, ali i u Talmudu: ‘Ko spasi jedan život, kao da je spasio cijeli ljudski rod’”, kaže reditelj za TRT World.
Ferroukhijev ulazak u ovu priču počeo je nakon što je naišao na izvještaj o Jevrejima spašenim u džamiji i saznao da je Benghabrit spasio baku jednog od njegovih prijatelja. Prijatelj je ispričao kako je njegova baka, koja je radila kao medicinska sestra u muslimanskoj bolnici u Bobignyju, izbjegla hapšenje zahvaljujući Benghabritovoj intervenciji, koji je potom organizirao njenu evakuaciju u Maroko.
"Iako sam poznavao ovog prijatelja godinama i bili smo veoma bliski, on nikada nije sa mnom podijelio ovu intimnu epizodu svog života. Duboko mi je odjeknula i odmah sam se osjetio primoran da ispričam priču ovog čovjeka (Benghabrita)", rekao je Ferroukhi razmišljajući o ovom otkriću.
Reditelj je sarađivao s dvojicom historičara: Benjaminom Storom, specijalistom za Magreb, i Pascalom Le Pautrematom, koji se fokusirao na islam u Francuskoj. Također je upoznao kćer Sija Kaddoura Benghabrita i ostale preživjele članove porodice.
Detaljnim istraživanjem stekao je uvid u odnos između alžirske zajednice i pariskog stanovništva, shvativši da im je “situacija bila teška jer su došli iz kolonizirane zemlje da bi se našli u okupiranoj”, kaže on.
Velikodušna srca
Solidarnost između sjevernoafričkih muslimana i Jevreja također je bila ukorijenjena u njihovim zajedničkim iskustvima kolonijalne historije.
Dokumentirano je da su tokom perioda kada je vlada Vichyja ciljala Jevreje u Alžiru, svi džamijski službenici i imami u Alžiru izdali su dekret 1941. godine, zabranjujući muslimanima da preuzmu ulogu čuvara jevrejske imovine – profitabilan poduhvat u prvim godinama rata. "Nijedan Arap ili musliman nije prihvatio ponudu vlade Vichyja da preuzme ovu ulogu", kažu historičari.
Oni također primjećuju da je marokanski kralj Muhamed V otvoreno prkosio vlastima Vichyja tvrdeći da u njegovom kraljevstvu nema muslimana ili Jevreja, već samo marokanski podanici.
Protivio se mandatu marokanskim Jevrejima da nose žute zvijezde. Kada ga je general Vichyja obavijestio da ima 200.000 zvjezdica na raspolaganju, kralj je zatražio dodatnih 20, navodeći da je to broj ljudi u njegovoj vlastitoj porodici.
Još jedna bilješka otkrivena u Parizu u novembru 2004, za koju se vjeruje da je napisana i distribuirana među alžirskim radnicima tokom Višijevske Francuske, glasila je: „Jučer uveče su uhapšeni Jevreji Pariza – starci, žene i djeca. U egzilu kao mi, radnici poput nas, ovo su naša braća. Njihova djeca su kao naša djeca. Ako naiđete na neko od njihove djece, morate mu pružiti azil i zaštitu dok ne prođe nesreća – ili tuga. O čovječe moje zemlje, tvoje srce je velikodušno.''
Ovo su bili neki od čina solidarnosti koje je historija mogla zabilježiti kao podsjetnik na osjećaj solidarnosti i suosjećanja koji je prevazišao vjerske podjele između jevrejske i muslimanske zajednice.
Iako je Ben Ghabrit odlikovan Nacionalnim ordenom Legije časti, najvišim francuskim ordenom za zasluge, nakon rata, nije dobio titulu "Pravednika među narodima", što je Izraelsko priznanje za pojedince koji su rizikovali svoje živote za pomoć Jevrejima tokom Holokausta.
Jasno je da nije tražio priznanje za svoje nesebične postupke, ali se njegova priča nastavlja i danas, služeći kao podsjetnik na suosjećanje, jedinstvo i suživot, posebno u kriznim vremenima kada su najpotrebniji.
Ističući miroljubivu koegzistenciju između muslimana i Jevreja, film "Slobodni ljudi" ima za cilj da uradi upravo to, naglašavajući potencijal i važnost međusobne pomoći u njegovanju pravednijeg i tolerantnijeg svijeta, nadilazeći kulturne i vjerske podjele, objašnjava Ferroukhi.
"Želio sam da gledatelji shvate da uprkos površinskim razlikama postoje univerzalne vrijednosti poput saosjećanja, solidarnosti i otpora protiv nepravde, koje mogu ujediniti pojedince u svim zajednicama."
