U posljednjih nekoliko godina Evropska unija poduzela je više koraka – od uspostave sistema trgovanja emisijama do postupnog gašenja elektrana na ugljen – kao dio svoje obaveze da drastično smanji emisije stakleničkih plinova do 2030. godine.
Dok su takve mjere ublažavanja usredotočene na unutarnje promjene, nova uredba EU-a želi odvesti borbu protiv klime na mjesta izvan evropskog kontinenta. To neće biti lako.
6. decembra EU se u načelu složio iskoristiti svoju tržišnu snagu kako bi obeshrabrio krčenje šuma zabranom uvoza pola tuceta roba i njihovih nusproizvoda, koji se proizvode na zemljištu očišćenom od šumskog pokrivača.
“Takva mjera prije nije direktno funkcionirala jer je uvijek bilo curenja. Ali to je politički djelovalo jer potiče zemlje da zaustave krčenje šuma zbog prijetnje trgovinskim ograničenjima”, kaže Gernot Klepper, stručnjak za klimatsku politiku pri Institutu Kiel, nezavisnom think tanku.
"Do sada je politika krčenja šuma bila usredotočena na tržište biogoriva i prvenstveno palminog ulja."
Kada uredba ove godine bude usvojena kao zakon, obavezat će 27 država članica EU-a da smanje uvoz robe za koju vjeruju da je odgovorna za uništavanje stojećeg drveća, posebno prašuma.
Plan je spriječiti dobavljače da prodaju palmino ulje, stoku, soju, kafu, kakao, drvo, gumu i proizvode od tih roba, poput čokolade, kože i namještaja, na tržištima EU.
To je dio širih napora EU-a da smanji ugljični otisak bloka. Argument je da se ova roba sve više sadi na farmama, koje su zadirale u šumovita područja.
Ali palmino ulje se pojavljuje kao sporna točka.
EU je jedan od glavnih uvoznika palminog ulja, koje gotovo sve dolazi iz Indonezije i Malezije, koje kontroliraju više od 85 posto svjetskog tržišnog udjela te robe.
Većina palminog ulja uvezenog u EU troši se kao biogorivo u prometnom sektoru kao alternativa fosilnim gorivima.
Politika krčenja šuma EU-a razljutila je indonezijske i malezijske čelnike, koji kažu da će zajednički raditi na tome.
Indonezijski predsjednik Joko Widodo nazvao je propise EU-a "diskriminacijom palminog ulja" u komentarima ove sedmice.
Ali Klepper, koji je također predsjednik Međunarodne udruge za održivost i certificiranje ugljika, kaže da je zbunjen reakcijom susjednih zemalja jugoistočne Azije budući da su dobrovoljno značajno smanjile krčenje šuma.
Dodaje da se propisi odnose na palmino ulje dobiveno sa plantaža na iskrčenoj zemlji od decembra 2020. nadalje. To znači da se malezijski ili indonezijski poljoprivrednik koji bere palmino ulje u iskrčenoj regiji prije krajnjeg datuma ne bi trebao brinuti o prodaji svojih proizvoda.
Jedno od objašnjenja zašto su Jakarta i Kuala Lumpur zabrinuti može se povezati s troškovima provjere odakle dolazi palmino ulje.
Prema novim propisima, firme koje uvoze tu robu u EU morale bi strogo nadzirati izvor svojih proizvoda.
Naprimjer, dobavljači moraju prikupiti precizne geografske koordinate lokacija proizvodnje robe.
Ovaj dio je lukav i vjerovatno će nagomilati finansijski teret malim zemljoposjednicima, kaže Malezijski odbor za palmino ulje.
Čelnici EU već su nekoliko godina stavili oko na ograničavanje uvoza palminog ulja i planiraju postupno ukinuti njegovu potrošnju kao biogoriva i potpuno ga zabraniti do 2030. godine.
Kad se prijedlog prvi put pojavio 2018. g., Malezija ga je oštro kritizirala, nazvavši ga "apartheidom usjeva". Tjeskoba Kuala Lumpura nije bila bezrazložna.
Najveći udio u proizvodnji biogoriva ima repičino ulje, koje se proizvodi u Evropi. Ali ulje uljane repice izuzeto je iz strogih propisa koji ciljaju na palmino ulje, što izaziva zabrinutost zbog diskriminacije u EU.
Sa svoje strane, EU kaže da je svoju odluku temeljio na utjecaju ovih proizvoda na krčenje šuma.
“EU je klasificirao sirovinu palminog ulja kao visokorizičnu za indirektnu promjenu korištenja zemljišta (ILUC), u usporedbi s drugim biljnim uljima poput uljane repice i suncokreta, koja se smatraju sirovinom niskog rizika”, navodi se u nedavnoj studiji o utjecaju zabrana uvoza EU-a.
Indirektno korištenje zemljišta događa se kada finansijski poticaji potiču poljoprivrednike da uzgajaju određenu robu. Kako sve više palminog ulja ide u biogoriva, potrebne su dodatne plantaže palminog ulja kako bi se zadovoljilo tržište hrane, što dovodi do daljnjeg krčenja šuma, objašnjava Klepper.
"Nema smisla da biogoriva dolaze iz iskrčene zemlje jer je na kraju bilanca emisija stakleničkih plinova iz biogoriva negativna."
Najnoviji propisi EU-a napredak su u odnosu na raniji prijedlog, koji je isključio soju i stoku zbog političkog pritiska Sjedinjenih Država i Brazila.
Biogoriva će ostati tražena još najmanje 10–15 godina jer je udio električnih vozila u prometnom sektoru i dalje minijaturan, kaže Klepper.
